The Straight Story (1999) – recenzija

  • The Straight Story (1999)
  • Režiser: David Lynch
  • Glumci: Richard Farnsworth, Sissy Spacek, Donald Wiegert. Harry Dean Stanton, James Cada
  • Žanr: Drama
  • Trajanje filma: 1h i 52 min

”My eyes are bad. I can’t drive. I don’t like someone else drivin’ the bus, and I’ve got to get to my brother’s”

Jedan od najjednostavnijih i ujedno i najljepših filmova koje možete pogledati. Šokiraće vas činjenica da je ovaj film režirao niko drugi do David Lynch. Čovjek koji isključivo snima konfuzne – mindfuck filmove. Ovdje je napravio iznimku… Ovo je njegov jedini ”normalan” film od 10 dugometražnih.

Alvin Straight je čovjek u 73.-oj godini života, i kao svaki čovjek u toj dobi on ima zdravstvene probleme kao što su: slabiji vid, teže kretanje, probava, hronični umor itd. Živi sa kćerkom koja i pored svojih problema brine o njemu i čitavom kućanstvu.
Osim starosti i zdravstvenih problema koji dolaze uz to, Alvin dobija poziv i saznaje da je njegov brat doživio moždani udar.
Bez obzira što njih dva ne pričaju već 10 godina, Alvin se odma počne spremati za dugi, dugi put.
Put koji je duzine čak više od 500 kilometara.

Šta je to toliko posebno u ovoj priči, pitate se?
Nas junak počinje da pribavlja stvari koje mu trebaju za put, i kreće, SA KOSILICOM NA KOJU JE ZAKAČENA PRIKOLICA!
Znam, malo zvuči smiješno, ali zbog njegove naravi i ljudi koje će sresti na tom putu, čine ovaj film posebnim. Na svom putu on sreće ljude koji se prosto dive njegovoj ustrajnosti i želji da u takvim uslovima dođe do svoga brata.
Alvin je jedna smirena, razumna i jako mudra osoba.
Njega možemo vidjeti i u našim nenama i djedovima.
Za takve obično kazu: ”Sve živo ih satralo, pro’šo je taj sito i rešeto. Nagledo se svega” itd…

Za svakoga ima razumijevanja, svaku stvar čini sa ogromnom količinom strpljenja, pa čak i kad ga zadese teške nevolje, on to stojički podnese.
Ako me je ijedan film podučio važnosti strpljenja i smirenosti, to je onda ovaj film. Ta njegova želja da pređe toliki put na raspaloj, staroj kosilici da vidi svog brata s kojim žarko želi da se pomiri je nešto najdivnije i najmotivirajuće što sam vidio u posljednje vrijeme.

Dodajte na to sve prelijepu režiju – pejzaže polja, šuma, puteva, krajolika, te sjajnu muziku (sviranje violine) koja se prožima kroz čitav film, dobit’ ćete jedan sasvim realan ali poučan i opuštajući film kojem rijetko šta (ako i bilo šta) ima da se zamjeri. Film u kojem nema trunke mržnje ni zla.

Damir Šljivić