The Banshees of Inisherin (2022) – recenzija

”I used to think that’d be a nice thing to be. One of life’s good guys. And now, it sounds like the worst thing I’ve ever heard.”

Priča započinje u sred Irskog Građanskog rata, 1923. godine, u jednom seoskom mjestu, Inisherin.
Glavni likovi su Padraic (Collin Farrel) i Colm (Brendan Gleeson), dva dugogodišnja prijatelja, čije prijateljstvo iznenada prestaje.

Colm je stariji čovjek, već pri kraju svog životnog vijeka. Ozbiljan čovjek koji nema vremena za šuplje
priče koje ne vode ničemu. Sve što on želi je da stvara nove skladbe na svojoj violini. Jer, po njegovim
riječima, to je ono sto će vjećnost da pamti – umjetnost.
Padraic je pak, skoro pa puka suprotnost njemu – živahan, mlad, koji bi nakon svog svakodnevnog posla (mljekarstvo) sjeo u obližnji pab sa svojim drugarom i pričao o trivijalnostima i šalama do iza sitnih ponoćnih sati.

Nedugo nakon početka filma doznajemo da Colm, pod svaku cijenu želi da ga Padraic ostavi na miru
i zaprijeti mu da će za svako njegove sljedeće obraćanje odrezati sebi po jedan prst. Da, isuviše perplexno i bizarno, i mi, gledaoci se pitamo ”Kuda sve ovo vodi? Da li je nešto ispod površine cijele ove priče?”

Pohvalio bi i tehničke aspekte filma. Prelijepi pejzaži gradića Inisherin i milozvučna i, nadasve tužna muzika koja naglašava samu tugu koju osjeća odbačeni Padraic.
Sama režija i kinematografija su nešto što moram pohvaliti. Cijeli film je ”upakovan” u jednu tamniju, jaku nijansu boja i upravo takve palete boja i kinematografija daju na značaju ovome filmu.

Jedini problem, ili da kažem konfuznost u vezi ovoga filma mi je poenta cijele priče.
Dalo bi se diskutovati da li je ovo priča o odbačenosti, usamljenosti ili pak nečemu trećem…
No, ne mozemo poreći da ima neke povezanosti sa tim.
Ako ste gledali film, vidite da je Padraic žudio za pažnjom Colma, Dominic je žudio za pažnjom Siobhan (Padraicova sestra), a Dominicov otac konstantno traga za svojim sinom i, pokušava da mu ”stavi uzde oko vrata”.
Svako od njih se sa samoćom i odbačenošću nosi na svoj način. Bilo da su to batine, očaj ili nešto treće.

SPOILER…

Moj jedini veći ”problem” sa ovim filmom je taj što Colm na kraju krajeva nije imao većih razloga da Padraica odbaci od sebe – dakle scenarij.
No, i takva priča kakva već jeste, pruža dosta zanimljivosti, intrige i tu i tamo smijeha (ipak je ovo i drama i komedija, no sve je to manje više subjektivna stvar – koliko će vam biti smiješan film).
Konobar u pabu ima par zanimljivih monologa koji uvode malo raznovrsnosti (i možda mrvicu komedije) u cijelu ovu priču; stara baka koja daje jednu nijansu jezivosti sa crnom odorom, blijedim pogledom i svojim predviđanjem sudbine.

Možda će nekima biti morbidno vidjeti par krvavih i rastrkanih prstiju po travi (nije mi jasno kako neko može odsjeći sebi prste i onda potpuno stoički i mirno otići u pab, opustiti se, svirati violinu).
Možda će se i vama desiti da cijeli film tražite neki razlog za to (osim toga što je Colm rekao da je Padraic predosadan i jednostavan) i na kraju ostanete malo razočarani.

Ovom prilikom također želim da pohvalim Collina Farrela koji je, bar ja da znam, u ovom filmu pružio do sada svoju ponajbolju glumu. Od pijanog lutalice, pa sve do ljutog mljekara i briznog udomitelja životinja. Njegov lik i njegova gluma nisu bili jednodimenzionalni.

Kad smo već kod životinja, Padraicov magarac, Jenny, se poprilično često pojavljuje u filmu.
I koliko kod njegova sestra zahtjevala od njega da istjera magare iz kuće, on nema srca da se izdere na magare, istjera ga, ili ne daj bože udari.
Čitavo vrijeme sam se pitao ”Šta li predstavlja ovo magare? Mora da ima neku simboliku …”

Onda sam nakon gledanja filma malo istraživao i potvrdio svoje sumnje: Magarci simbolišu tvrdoglavost (Colm je očito najtvrdoglaviji u cijeloj ovoj priči), iskrenost i jednostavnost (Padraic je jedna neiskvarena i iskrena duša, a možda čak i jednostavna osoba također kako tvrdi Colm, ali nikako tupa osoba), marljivost (obadva glavna lika su posvećena i marljiva, svako za svojim zanatom).

Koliko god se mi trudili, poboljšavali se, radili na sebi, nekim osobama jednostavno nećemo biti dovoljni. Pa čak iako nam društvo nameće čuveni ”be yourself” mentalitet, nećete baš uvijek moći privući pažnju željenih osoba.

Padraic predstavlja svakog zaigranog, znatiželjnog i neiskvarenog čovjeka, i ubrzo shvaća kako neke stvari treba pustiti da idu svojim tokom (bilo da je to njegov, sad već bivši prijatelj ili sestra koja ga napušta) i da treba nastaviti sa svojim životom. Jer, šta se drugo može?

Ocjena: 8/10 / Damir Šljivić