The Whale (2022) – recenzija

‘Kit‘ je priča o bolesnom i depresivnom čovjeku, Charlie-u (Brendan Fraser) koji, po mojoj procjeni ima 250-300 kilograma i čiji je život znatno otežaniji nego prosječnoj osobi.
Nešto ovakvo možete vidjeti na programu ‘CBS Reality’, u emisiji ‘My 600-lb Life’.

Takve osobe ne mogu izaći van da treniraju, da pokušaju da smršaju, da idu na kojekakve dijete, nego je hitno potreban medicinski zahvat. Nešto jednostavno kao što je saginjanje do poda po ključeve ili šetnja do trgovine je, za njih, u rangu extremnog sporta.

Charlie je tokom cijelog filma depresivan, što zbog gubitka voljene osobe, pa i zbog toga što njegova kćerka i žena više nisu sa njim, i onaj očiti razlog bi bila njegova pretilost.
On daje tečaje pisanja eseja online, te stalno smišlja izgovore kako mu ‘kamera ne radi’.

Kada mu dostavljač donese hranu, uvijek ga zamoli da mu tu istu hranu ostavi ispred vrata i kaže mu da je novac tu.
Izolirao se od cijeloga svijeta, zabarikadirao u svom mračnom, krcatim knjiga stanu i, posve razumljivo, nije spreman da pokaže svijetu na sta liči i šta je uradio od svog života u prethodnih nekoliko godina.

Ovo je u biti jedna potresna priča o depresiji i o ovisnosti (u ovom slučaju to je hrana). Ovisnosti ima mali milion, i svako ko ima neku, zna da je se vraški teško riješiti.
Mislim da će rijetko ko ostati imun i ne empatizovati na scene u kojima se Charlie bori sa svojom ovisnošću – da li pojesti još jedan komad pice i snickers ili ne.

Pohvalio bi šminkere i kostimografe koji su sa Fraserom uradili fantastičan posao. Mnogima je i zasmetalo što nisu cast-ovali osobu koja je ustvari toliko krupna, što mi je neprihvatljivo. Nisam siguran, ali mislim da ne postoji niti jedan glumac koji je krupan kao glavni lik u ovom filmu.

Fraser je neko ko je i sam imao problema sa depresijom i pretilošću, i nismo ga dugo godina viđali u nekoj većoj i boljoj, zapaženijoj ulozi.
Što se tiče same glume, tu mu nemam šta zamjeriti, odradio je svoj posao kako treba, ali bi imao malu zamjerku na sami lik Charlie-a – konstantno sivilo, suze, depresija i plač se prožimaju kroz ovaj film, i ne vidimo veće izlijeve bijesa niti neku pozitivnost kod njega. To je nešto što je potrebno svakom filmu da bi dobio na ‘snazi’ – rolerkoster emocija.
Skoro čitavih 1h i 50 i nešto minuta, gledamo ucviljenog Charliea.

Film ima dobro napisan scenarij i kinematografiju – s obzirom da je čitav film snimljen u jednoj sobi, ne manjka mu niti drame, niti uzbudljivosti, a više od 4-5 likova koje smo jedino viđali u filmu, nije bilo potrebno uvoditi.

U početku mi se činilo da će ovo da bude motivirajuća drama, nešto kao ‘The Intouchables‘, pa ce Charlie da ode na operaciju, da počne da radi na sebi, ali ne … Njegov život biva sve gori i gori.
Možda je to i poruka filma – da nam pokaže kako neke priče ipak nemaju sretan kraj, i da kad-tad svi plaćamo svoj ceh.

Prvih 50-ak minuta film je bio stvarno zanimljiv, udarao je u srž sa svom tom depresijom i dramom.
No, poslije uvođenja njegove kćerke i mlađanog Jehovinog svjedoka, film malo gubi na značaju i nije konstantno fokusiran na glavnog lika.

Da zaključimo: Film itekako vrijedi pogledati, što zbog same priče koja je bolna i koja se može desiti bilo kome od nas, pa i zbog Brendana Frasera i njegove fantastične glume i prvog osvojenog Oskara.

Autor: Damir Šljivić