Početna / Vijesti / Nestanak filmskog čarobnjaka

Nestanak filmskog čarobnjaka

Nakon početaka u nijemom filmu najstariji cineast svijeta, koji je umio očarati svojom umjetnošću uvijek između stvarnosti i iluzija, preminuo je nedavno u 106. godini života.
Rođen 12. decembra 1908. godine u Portou, u porodici industrijalca cipela, imao je sretno i mirno djetinjstvo. Otac mu je malo prije punoljetstva nabavio mobilnu kameru sa kojom je nadareni Manoel jos 1931. godine, snimio kratkometražni film o rodnom gradu, nazvavši ga “Douro, faina fluvial”.
Morao je doprinijeti razvitku porodične firme pa je novo snimanje pričekao cijelo desetljeće. Novi film je dobio naziv “Aniki Bobo” po siromašnoj četvrti Portoa, na obalama Douroa. Redtitelj je djelo posvetio postojanju djece koja provode vrijeme na ulici, ali sa mnogo inventivnosti i mašte. Zahvaljujući drugom ostvarenju, već je 1942. godine smatran pretečom filmskog nadrealizma.

Usamljeni umjetnik

Najprije je cineast bio samostalni, pomalo usamljeni umjetnik, pa je lično realizirao, pisao scenarije, montirao i producirao svoja djela.
“Pet filmova za 50 godina nije ozbiljan posao”, kritikovali su ga u filmskim krugovima 1980 godine.
Manoel de Oliviera je u mladosti posjedovao i druge strasti: upražnjavao je automobilske trke i pobjeđivao! Sredinom prošlog stoljeća u Njemačkoj je studirao fotografiju, pa je ličnim sredstvima realizirao nekolicinu dokumentaraca koje je odlikovala njegova posebna, jako originalna i moćna vizija svijeta i umjetnosti, primjetljiva u ostvarenju “Hljeb”.

Pričekao je 1962. godinu za potpis prvog igranog dugometražnog filma nazvanog “Tajna Proljeća”, nadahnutog tekstom iz XVI. stoljeća o Kristovoj Pasiji, koju seljaci u Portugalu interpretiraju u improviziranim teatrima, svake godine.

U prvoj fikciji je već bilo primjetljiv njegov posebni i odmah prepoznatljiv stil i vještina upotrebe književnosti, slika i mističnosti, kojim je upučivao gledaoce na ostvarenja ličnog iskustva, uvodeći ih u dispozitiv spektakla.

U “Tajnovitom Proljeću” Manoel de Oliviera predstavlja tajnovitost kao posebnu mistiku ruralnih stanovnika, ali i njihovu začuđenost, jer su prisustovali snimanju filma. “Želim učešće publike”, izjavljivao je cineast.

Isto nastojanje je prisutno u ciklusu “Frustrirane ljubavi” ostvarenom ranih, sedamdesetih godina 20. stoljeća.
Sa 60 ljeta, u mnogo slobodnijem Portugalu, gdje se sedma umjetnost dobro strukturirala, de Oliviera započinje, lični, filmski uspon.
Nakon ostvarenja “Prošlost i sadašnjost” snimljenog 1971., pa “Majko Djevice” okončanog tri godine kasnije, nastavio je sa djelom “Ljubav gubljenja” iz 1978. godine. Zatim filmom u kojim je na neobičan način objasnio strast dvoje mladih iz neprijateljskih porodica u XVIII stoljeću, po čuvenom djelu Camila Castela Branca “Francisca”, 1981. godine.
U ostvarenje je unio ljubav i radost, koje je smatrao jedinom ljudskom pobjedom nad bolima.
Refleksija je primjenljiva i na cineastovo postojanje i njegov avanturistički način postavljanja kamere, na veliku scenu svijeta.
Uspjesno je bilježio ljudske riječi, čak i izgubljene, oslanjajući se na glasine bitki i ljubavničke uzvike.

Svježina maštovitosti

Reditelj je posjedovao istinsko nadahnuće za fiksni plan, jer je bolje uočavao svu velićinu života pokazujući njegovu jačinu i dubinu, dugostoljećno naslijeđe i neobične snove, taštinu ljutih bitki, isto kao i apsurdna odustajanja, te njihovu plodnost.
Sanjao je o Portugalu u ostvarenju “Ne ili uzaludna slava komandiranja”, te u “Chrisopheru Colombo”.
Ako je snimio operu nazvanu “Kanibali”, privatnost Gospodje Bovary u “Val Abrahamu”, cijelokupna filmografija Manoela de Oliviere uzvišava samo sakralizaciju baroknog teatra. Glomaznu ljudsku historiju je smatrao tamnom reprezentacijom, prožetom blagonaklonosti.
Ljubitelj Drayera, Bunuela ili Mizoguchija, njegovao je asketski način snimanja pokazujući kaotičnu opširnost ljudskih strasti.
Rediteljevo djelo posjeduje posebnu viziju svijeta, ali bez intelektualizma.
“Danas smo zasićeni različitim gotovim slikama. Ako im se odupirete smatrani ste intelektualcem. Ne slažem se sa tim”-govorio je prošlih mjeseci, upotrebljavajući svoj dobro poznati smisao za zabavnu ironiju.
Cineast je smatrao kako je filmska umjetnost izgubila izvornu naivnost i autentičnost, razvićem novih tehnologija.
“Nastojim nanovo pronaći originalne kvalitete. Pretendiram ukinuti strojeve, činiti kao da televizija ne postoji, biti u direktnom odnosu s osjećanjima i stvarima”.
Manoel de Olvera je kasno privukao pred lične kamere Mastroiannija, Deneuve ili Piccolija. Zvijezde su rado prihvatale uči u njegove buntovnčke čarolije.
Nije prestajao snimati, kao da je nastojao nadoknaditi izgubljeno vrijeme, moćan zahvaljujući svojoj ogromnoj kulturi velikog Europljanina.
Sve je postizao sa posebnom svježinom maštovitosti, stalno obnavljanom. Na taj način treba i vidjeti rediteljev odlazak u vječnost.

Džana Mujadžić