Marco Belloccio predstavio novi film u Parizu
Lična priča
Marco Belloccio je ovih dana boravio u Parizu pa smo ga susreli u kinu Luminor, smještenom nedaleko od glavne gradske općine. Slavni reditelj je došao u evropski centar sedme umjetnosti predstaviti svoj zadnji film “Sangue del mio sangue”/ Krv moje krvi/ za koji mu je na nedavno završenoj 72 venecijanskoj Mostri, dodijeljeno priznanje međunarodne kritike.
Ujedno smo ga pitali i za ostvarenje “Lijepo sanjaj”/ Fai bei sogni / snimano u Rimu, Torinu i Sarajevu. Poznati cineast nam je povjerio kako mu je bosanskohercegovačko filmsko iskustvo simpatično i dragocijeno, iako se radilo o jednoj sekvenci filma o talijanskom novinaru i književniku Massimu Gramellini.
Razumljivo da je odmah prešao na svoje viđenje “Krv moje krvi”, posebno što u ostvarenju učestvuju sin i brat.
Talijansko-francusko-švicarska koprodukcija od sat i 45 minuta je najprije hommage rodnom Bobbiu, malom gradiću iz kojeg reditelj potiče. Djelo je začudilo i izazvalo jako različite reakcije publike, ali je oduševilo stručnjake. Činjenica da je cineast studirao slikarstvo je odlučujuća, jer film nalići na reviju remek djela, starih majstora.
Istinska reflekcija o fenomenu “lokalnosti”, film je podijeljen na dva dijela.
Utvare su među nama
Započeta u 17. stoljeću tema je i iz naših dana, zahvaljujući staroj gradnji u kojoj kao da zajedno stanuju dvije epohe. U nekadašnji samostan u Bobbiu, srednjovjekovnom gradiću Emilia Romagne, smještenom na sjeveroistoku Italije, odakle je obitelj Belloccio i gdje reditelj svakog ljeta organizira filmski atelje, dolazi Frederico Mai, kojeg interpretira rediteljev naslijednik Pier Giorgio, koji je konformna kopija svog oca. Vojnik nastoji dobiti priznanje Benedette, u tumačenju nadarene Lydie Liberman, redovnice optužene da je vještica i zavodnica njegovog brata koji je umro. Marco Belloccio je kao dječak izgubio brata blizanca, pa mu je filmom, najzad, ostvario istinski hommage.
Pet stoljeća kasnije samostan je postao nekadašnji, napušteni zatvor u kojemu stanuje plemić, proglašen nestalim. Njega odlično tumači nadareni Roberto Herlitzka, poznat iz nezaboravnog Belloccijevog ostvarenja “Dobar dan, Noći” u kome je tumačio ulogu Alda Mora.
Zbunjuje okolnost što osim glumaca, ništa ne veže dvije priče. Osvjetljenje enigme dolazi naglo. Federico Mai je postao papa kojeg interpretira rediteljev brat, također Piergiorgio. Plemić i papa su pali na isti način u starom zdanju, pogođeni pasijom koju vrijeme nije moglo ublažiti. Dvojstvo je očito i poruka se izdiferencirala.
Isti osjećaji i događaji se mogu dogoditi u različitim dobima ali njihov polet ostaje nedirnut. Federico inkarnira nikada ne ugašene, jako ovozemaljske želje čulnog kontakta, pa se gubi u Benedittinom naručju, kao i u krevetu dvije sestre kod kojih je odsjeo. Obje su postale majke! Plemić mora da ode, njegovo vrijeme više nije, ali želja za opstankom je ista. Problem je što je on- utvara koja je očuvala želje i pasije žive osobe. Reditelj poručuje: fantomi su među nama!
Ali glavna ličnost filma je svakako, Bobbio, predsoblje svijeta, čije zmirkave svjetiljke nastoje podsjetiti žene i ljude na njihovu sudbinu. Polagano protezanje “locusa” koji nas povezuje s univerzalnim. Podsjeća na nemogućnost nas samih da prevaziđemo lične odsusnosti, jer smo previše preokupirani iskrama života.
Džana Mujadžić