‘Glass’, dobra ideja ali jako loš film

Jedna od glavnih greški većine filmskih studija po pitanju filmova o superherojima, posebno nakon Marvelovog uspjeha, je to da ova vrsta filmova donosi siguran uspjeh.
Tako su se mnogi okušali da stvore svoje filmske univerzume. Warner Brothers je King Konga i Godzillu ujedinio u MonsterVerse. Universal Studios pokušao je (i propao) da lansira svoj Dark Universe, koji se vrti oko mumija. DC, naravno, okupio je svoj svijet superjunaka. Ali niko od njih nije uspio da ponovi i da ostvaruje uspjeh Marvelovih filmova, ali to ne sprječava Hollywood da i dalje pokušava.

Glass, posljednji film režisera M. Night Shyamalan-a (Sixth Sense, Split, – uspješni filmovi; The Happening, Lady In the Water- neuspješni filmovi), je dugoiščekivani nastavak filmova Unbreakabel iz 2000. godine i spomenutog filma Split iz 2017. godine. Pored kompletiranja neočekivane trilogije, ‘Glass’ je imao za cilj i da pokrene svoj vlastiti filmski univerzum, proslavljen superherojima koje su utjelovili Bruce Willis (supersnažni David Dunn), James McAvoy (mentalno nestabilna Horda), i Samuel L. Jackson (briljantni um Mr. Glass). Radi se zaista o odličnom konceptu koji je započet sa filmovima ‘Unbreakable’ i ‘Split’.

Ali prije nego kažemo “ali” treba odati priznanje glumcima iz filma ‘Glass’, koji svakako zaslužuju naše poštovanje.
McAvoy je odlično odradio svoju Hordu, i Willis i Jackson priredili su nam odlične izvedbe kakve nisu imali skoro deceniju. Sarah Paulson takođe je briljiraja, tako da će publika tim dijelom filma sigurno da bude zadovoljna.

Ali iako smo očekivali veliki povratak režisera i veliki film obzirom na glumačku postavu, film je ipak razočarenje u svakom smislu. Film je imao odličnu ideju, trebao nam je pokazati nove načine stvaranja superheroja, ali odluke likova su često bez ikakvog razumnog objašnjenja.
Shyamalan svakako zna povremeno da nas iznenani, ali film postaje pretjerano dosadan i nezanimljiv, radnja i priča postaju turobni i naporni, te i sama iznenađenja i ‘neočekivani’ preokreti prestaju bivati uzbudljivi.

Postoji nekoliko načina da se ispune očekivanja publike i ponudi nešto svježe. Jedna je da se slijedi osnovna receptura, ali da se doda nekoliko neočekivanih sastojaka, kao što je Black Panther u klasičnu priču o superheroju dodao vizualnog šarma, iznadprosječne performanse i prikriveni tok društvenih problema, koji su dodatno obogatili film i učinili ga smjelijim i bogatijim.

Drugi način je da uopšte ne slijedite ustaljene recepte, kao što je bio slučaj sa filmovima The Incredibles i Kick-Ass. 

‘Glass’ pokušava da se predstavi kroz sličnu kreativnost, ali ništa nam nije ponudio da bi film učinilo posebnim.

Pozitivno u filmu je to što nam je režiser dobro predstavio nastanak supermoći glavnih likova, ali opet sa druge strane akcijske scene su dosadne i nekreativne.
Ne postoji jasna razlika između dobra i zla, i kada dođe do konačne bitke nepotrebni monolozi zlikovca i pretjerana poziranja heroja uopšte nisu inspirativni.
Takođe, teško je zamisliti neki superherojski film a da nema neki prepoznatljiv znak, odjeću ili nešto slično, dok nam ‘Glass’ ne nudi ništa vrijedno ni pažnje ni pamćenja.

“Glass” još jednom potvrđuje kako superherojski filmovi nisu ‘sigurna stvar’, te je samo pitanje vremena kada će publika da iskaže svoje nezadovoljstvo ovim djelom.
Još jednom treba pohvaliti ideju, ali realizacija je daleko od očekivanog …

Teško je zamisliti da će se ‘Glass’ pretvoriti u franšizu, jer nije ponudio ništa vrijedno iščekivanja, i pravo bi čudo bilo da iz njega nastane novi filmski superherojski univerzum. Ovaj film naprosto nije dovoljan za takvo nešto …