3 Days to Kill (2014) (recenzija)

Kada ste posljednji put gledali film u kojem otac ili majka pokušavaju da se zbliže sa svojim sinom ? Šta se desilo sa sinovima u američkim filmovima ?
Pokušavaju li oni, i jesu li već uspjeli u tome, da nam oblikuju podsvjest tako da smatramo da roditelji ne tebaju da su bliski sa svojim sinovima, jer se oni redovno šalju u ratove i ginu, pa onda blizak odnos bi bilo prevelik šok za roditelje, dok su ujedno kćerke te sa kojima se žive muke muče da bi se stvorio neki normalan odnos, shvatile njihove želje, i pomoglo im da uspiju ?

3 Days to Kill je još jedan od bezbrojnih filmova u kojima otac pokušava da se zbliži sa svojom kćerkom, ili u kojima su njihove princeze u problemima pa ih oni pokušavaju spasiti. Spomenuću samo nekoliko takvih filmova koji su izašli u posljednjih nekoliko godina: Taken 2, White House Down, Prisoners, Homefront, Warm Bodies, itd., itd., itd.

Ta tematika je postala toliko izlizana da je postala odvratna. Još ako iskombinujete čovjeka koji je profesionalni ubojica, sa njegovom željom da se zbliži sa svojom mezimicom koja je divlja, daleka, onda stvari postaju gadne. Kevi Costner je “Bad Ass” koji ubija gdje god šta stigne, ali je zato brižljivi nježni otac koji večinu života svoje kćeri nije bio prisutan. Konačno je odlučio da prekine sa svojim ubilačkim poslom i da se zbliži sa svojom mezimicom. Međutim, stvari neće ići baš onako kako je on zamislio…

U ovim filmovima ćete još primijetiti da za njihove majke redovno njihovi očevi govore “da su divne”, međutim, ubrzo poslije toga vidite da dijete ne zna voziti bicikl, kuhati, niti plesati, i otac kojeg nije bilo desetine godina kući primoran je da svoje dijete nauči osnovnim stvarima u životu. Dakle zaključak je jasan: majke nisu nimalo divne i one su itetako udaljene od svoje djece, iako su prividno izuzetno bliske…

U svakom slučaju: Sve što vrijedi u ovom filmu je poneka komična scena, koje su, moram priznati, doista komične. Ostalo… ne vrijedi apsolutno ništa.