“Stefan Zweig, Zbogom Europo” njemačke cineastice Marie Schrader, nadahnuto podsjeća na književnikov egzil. Biopic započinje 1934. godine kada Zweig, svjestan ugroženosti nacizmom iz Austrije bježi u London. Šest godina kasnije plovi u Novi svijet i nastanjuje se u Brazilu gdje je već bio 1936. Tu je slavljen i veličan kao jedan od najboljih, starokontinentalnih književnika.
Predivni film Marie Schrader započinje svečanim ručkom na kojem je Zweig, u tumačenju Josefa Hadera, počasni uzvanik. Pisac je napokon nanovo pronašao rafiniranost i visoku kulturu, koje je njegovao u Beču. Čini se da sa suprugom Lottom započinje novo postojanje. Putuje u Argentinu i Urugvaj gdje je učesnik brojnih konferencija i kongresa književnika a tražen je i pomoći sunarodnicima koji su također pobjegli od Hitlerovog totalitarizma. Ali u tom pozlaćenom egzilu, Zweig -propada!
Josef Hader osjeća kako se njegov lik duhovno udaljava od svakidašnjice, proganjanan i kao uklet nestankom jedne civilizacije, “svijetom od jučer” sa kojim jedino može nestati. Književnik ne može ozdraviti u udobnom angažiranju, daleko od svih opasnosti. Odbija napade na Austriju koje tisak od njega očekuje i prepušta se zebnji podsvijesti koja mu ne dozvoljava da se izrazi. Ne uspijeva ni pisati jer stalno upotrebljava svoj povlašteni položaj za izbavljanje novih izbjeglica. U zimu 1941. godine putuje u New York sa prvom suprugom Friederikom, koju tumači njemačka umjetnica poljskog porijekla, Barbara Sukowa. Tu lakše dočekuje izbjeglice i kontaktira odgovorne za njihovo prihvaćanje. Slijedećeg ljeta se vraća u Brasil i nekoliko mjeseci kasnije, odabire osobno izčeznuće.
Film odvodi u dvostruko samoubojstvo supružnika Zweig : Lotte i Stefana. Istaknute su dvije oprečne kontradikcije u razgovoru sa književnikovim prijeteljem Ernestom Federom – Ne možemo se požaliti! i malo kasnije opaskom -Tko ovo može izdržati?
Režija Marie Schrader priča spoljni život velikog pisca, poseban i značajan po susretima te ljepoti pejzaža; postojanje koje ne dozvoljava nikakvo žaljenje, prema književnikovom izlaganju. Ali melankolija koju Josef Hader umije ispoljiti, preovladava i tjera na glasni šapat -Tko ovo može izdržati?
Poznata po glumačkim dostignućima, Maria Schrader koja je prošle godine oduševila međunarodnu publiku, ulogom amnestične osobe u filmu “Lena”, pokazuje kako je sposobna rediteljica i njezino upravljanje glumaca u lažno klasičnom ostvarenju je na visokoj razini. Rediteljica ima smjele poteze, posebno sa dva plana od osam minuta bez zastoja u uvođenju i zaključenju recita. Dolazak u Ameriku i napuštanje ovog svijeta su podijeljeni sa četiri sekvence od 20 minuta, što djeluju kao sjećanja na stvarno postojanje, bez elipse. Film je poseban i privlačan esej : osjećajan i promišljen. Na razini Zweigove književne nadarenosti.
Džana Mujadžić
https://www.youtube.com/watch?v=i8PRnv3_dzI
