Dva desetljeća od izčeznuća Dore Marr

Žena koja plače

Picasso je strašno volio i druge žene ali ni jedna nije imala značajniji uticaj na španjolskog genija, od nje. Paul Eluard, član poznate umjetničke grupe Jacquesa Préverta i Maxa Marisea “Octobre” u kojoj je bila i Henriette Teodora Marković, je prelijepu kćerku zagrebačkog arhitekta Josipa, predstavio Pablu Ruizu zvanom Picasso 1935. godine. Poznata kao Dora Marr bila je najprije učenica pa suradnica čuvenog fotografa Mana Raya i imala ljubavnu aferu sa jednim cineastom, o kojoj je brujao cijeli Pariz. Oduševljavala je svoje prijatelje nadrealiste André Bretona, Jeana Cocteau, BrassaÏa i bila prisna sa planetarno obožavanim fotografom, Henrijem Cartier Bressonom. Svi su joj proricali veliku fotografsku karijeru i već je bila zvanična fotografkinja, na snimanjima čuvenog reditelja Jeana Renoira. Man Ray se oduševljavao sa vlastitm otkrićem ali Dora je zavela Picassoa. Slavni slikar je bio velika avantura njezinog, burnog postojanja. Čovjek koji je sa novom ženom uvijek nanovo iznalazio drugačiji način umjetničkog izražavanja, nametnuo je Dori ono što nisu podnoslile druge muze : dvostruko postojanje! Marie-Thérèse Walter, slikareva predhodna ljubavnica uživala je njegovu pažnju jer mu je rodila kćerku Mayu, pa je rivalstvo dvije veoma različite osobe, bilo jedna od njegovih posebnih zabava kojom se, uz sve to veoma ponosio.

Milijunima posjetitelja Picassovih izložbi Dora Marr ostaje simbol “Žene koja plače”, jer je čuveni Španjolac ostvario nekoliko njezinih portreta na tu temu a ona sama naslikala cijelu seriju platna. Slika iz 1937. je ostvarivana uz čuvenu “Guernicu” čije je faze nastanka od veljače do svibnja iste godine je Dora Marr ovjekovječila, ostvarivši nezapamćen i neponovljiv, historijsko-umjetnički akt. Upoznali su se dvije godine ranije, u slavnoj kavani “Les Deux Magots” zahvaljujući Eluardu, velikom Dorinom prijatelju sa kojim se borila protiv nastupajućeg fašizma. Žene su salijetale Picassoa koji je za 28-godišnju ljepoticu i nadarenu umjetnicu ispoljavao obožavanje, fascinaciju ali i nemire skoro dvostruko starijeg ljubavnika. Njezino savršeno, previše ozbiljno lice je činilo da zaboravi kako je daleko od domovine u kojoj je bjesnio građanski rat. Posebno što je Dora, odrasla u Buenos Airesu, savršeno govorila španjolski jezik. Pronašla mu je i uredila u svijetu poznati atelje Saint Augustins, u Latinskoj četvrti u kojem je proveo Drugi svjetski rat a ona je zapostavila fotografiju u kojoj je bila nenadmašna i posvetila se slikanju, posebno kubizmu dobro utabanom slikarevom domenu, postavši isključivo, njegova muza.

Misteriozni nestanak

Nakon što se oslobodila “podjele” sa Marie-Thérèse nekoliko sretnih godina, u slikarev život 1943 ulazi Françoise Gilot.

Događaj je označio prekid njihove ljubavi ali se Dora Marr nanovo posvetila izlascima i mondenskom Parizu. Često je viđana u društvu kontese de Noailles, nakon izlaska iz duševne bolnice u koju je smještena poslije skandala koji je napravila Picassou u kinu “La Pagode” kada je vikala, bacala cipele i bila ubijeđena da je u budističkom hramu.

Na sreću čuveni Jacques Lacan je izvadio iz sredine i okolnosti, sa kojima nije imala ništa zajedničko. Izgledalo je da živi normalnim životom ali 1950. godine Dora Marr jednostavno-nestaje! Nikoga više nije primala u predivnoj villi Ménerbes u južnoj oblasti Vaucluse, gdje su brojni pariški umjetnici često dolazili uživati u ljepoti građevine i klime.

To je bio zadnji, Picassov dar muzi, sa kojom se povremeno viđao do 1946. godine. Nije je bilo nigdje ali se, napokon, saznalo da boravi na jugu Francuske u svom pariškom, prostranom stanu smještenom na broju 6 ulice de Savoie, odmah uz atelje Grands Augustins. Tako je živjela 45 godina, izmeđdju fotelja stila Louis -Philippe i mnoštva platna koja su prekrivala zidove a počasno mjesto je imala Picassova autokarikatura, koja ga predstavljala kao vozača iz 1900 godine.

U Ménebesu gdje je takođdjer provodila značajan dio godine, Dora Marr je viđana sa poznatim slikarom Nicolasom de Staëlom pa se govorilo o dugogodšinjoj ljubavnoj vezi, što nikada nije potvrdila jer je često primala sredstva javnih informacija, posebno nakon Picassove smrti 1973 godine.

O Dori Marr su napisane brojne knjige, a na ekranu je oživjela lijepa i nadarena rusko-persijska glumica nastanjena u Parizu, Amira Casar u ostvarenju “Zena koja place u crvenom sesiru” , reditelja Jeana-Daniela Varhaeghe.
Teodora Dora Markovic je umrla krajem srpnja 1997 sa 90 godina. Sahranjena je u obiteljskoj grobnici u Clamartu, predgrađu Pariza.

Fotografije iz njezinog nadrealistickog perioda su i najcjenjenije zbog savršenosti perspektive, originalnih tema i posebne osvjetljenosti što ih je činila odmah prepoznatljivim. Potvrdila se kao slikarka kasno, tek 80 godina proslog stoljeća kada je njezina nadarenost i jedinstvenost, napokon postala zamjetljiva.

Džana Mujadžić