Vijesti

Disneyevi crtani filmovi iza kojih stoje stvarne priče

Dok jedna posebna draž povezuje sve Disneyeve filmove, oni zapravo imaju vrlo raznorodno porijeklo. Neki su originalne Diznijeve priče, drugi su bazirani na bajkama (poput “Snežane”, “Pepeljuge” i “Male sirene”), a treći stvarnim istorijskim događajima i ličnostima.

Iako prečišćene i uljepšane od strane Diznija, te stvarne priče u svom originalnom obliku nisu ništa manje fascinantne u odnosu na svoje adaptacije. Dok je prečišćavanje historije tipično za Diznijeve adaptacije, upoznavanje sa stvarnim događajima nekada može biti čak i interesantnije.

Pocahontas

Možda i najpoznatiji Diznijev film zasnovan na stvarnim događajima, Pokahontas iz 1995. godine, u osnovi je romansa koja se bavi odnosom između princeze, pripadnice indijanskog plemena Pouhatan pod imenom Pokahontas i engleskog koloniste Džona Smita. Film, koji oslikava tenzije između američkih urođenika i engleskih doseljenika, koji su nastojali da urođenike međusobno zavade i preotmu im zemlju, završava se tako što Pokahontas uspeva da spase Smitov život i donese mir između zavađenih strana. Iz ugla realne istorije, ova priča ima nešto drugačiji tok. Naime, Pokahontas, što u prevodu znači “mala čigra”, bio je samo nadimak osobe pod imenom Motoaka. Iako je ona predstavljena kao djevojka u filmu, u vrijeme kada je srela 28-godišnjeg Džona Smita, imala je samo 10 godina. Istina je da je ona spasla život ovog engleskog koloniste, kao i to da je bila kći poglavice plemena Pouhatan. Međutim, ono što ovaj film ne prikazuje je to, da je bila kidnapovana i držana kao talac od strane kolonista, da je preobraćena u hrišćanstvo, da je bila udata za čovjeka duplo starijeg od nje i da je pod novim, promijenjenim imenom Rebeka u Engleskoj prikazivana kao primjer “civilizovanog divljaka”, da bi na kraju preminula u Engleskoj u svojoj 20. godini, iz nepoznatog razloga. Diznijev tretman nije zaobišao ni Džona Smita koji je u realnosti, od savremenika opisivan kao neprijatan i krajnje neatraktivan čovjek.

Moana

Jedna od najuspješnijih skorašnjih Diznijevih produkcija, Moana je primjer priče koja se nije previše udaljila od svojih istorijskih korijena. Film je zasnovan na kombinovanju drevnih mitologija sa prostora Havaja, Tahitija, Samoe, Tonge i Polinezije. Priča prati hrabru princezu Moanu koja traga za polu-božanstvom Maui, a potom se oni zajedno upuštaju u avanturu sa ciljem da njene sunarodnike spasu od izgladnjelosti. U mitologiji koja je korišćena kao inspiracija, zaista postoji polubožanstvo Maui koje je, prema predanju, bilo odgovorno za mnoge od stvari koje je Moana od njega tražila. I dok je lik Mauia omekšao u Diznijevoj interpretaciji u odnosu na mitološke izvore, američki studio ipak nije u potpunosti promijenio njegov karakter, na način kako je to činio u drugim filmovima. Pjesma iz filma “You’re welcome”, vrijedna je pomjena jer vijerno sledi polinežanski mit o Mauiu i njegovoj pouzdanoj udici, kao detalj koji je dosljedno preuzet iz originala, navodi “Ancient Origins”. Moana na svoj način predstavlja primjer da Dizni može uspješno da interpretira postojeći folklor bez previše izmjena, a popularnost ovog filma mogla bi da otvori vrata novim adaptacijama mitova u budućnosti.

Snježana i sedam patuljaka

Stotinama godina, ova bajka se prenosila sa koljena na koljeno i tokom vremena postala pravi klasik u svom žanru. Iako su je braća Grim zabilježila početkom 19. vijeka, vjeruje se da priča potiče još iz srednjeg vijeka. U osnovi, ovo je bajka u pravom smislu te riječi, jer su u središtu priče prelijepa princeza, magično ogledalo, zla kraljica, kletva i zgodni princ. Iako oni koji su čitali priču braće Grim znaju u kojoj je mjeri Dizni izmijenio priču, učinivši da dobije porodični karakter, ono što je manje poznato je da priča možda vuče korijene iz stvarnih događaja. Naime, tokom 1994. godine, njemački istoričar Ekhard Sander (Eckhard Sander) objavio je rad u kojem tvrdi da je otkrio dokaz o tome da je bajka inspirisana stvarnim događanjima iz 16. vijeka. Princeza iz bajke je u stvarnosti bila njemačka grofica Margareta fon Valdek (Margarete von Waldeck) koja je misteriozno umrla u 21. godini nakon što je otrovana. Sa 16. godina bila je protjerana iz kuće od strane svoje maćehe jer se zaljubila u princa za kojeg nije mogla da se uda. Moguće je da su patuljci iz priče, inspirani ljudima zakržljalog rasta koji su radili u rudnicima u vlasništvu njenog oca. Alternativna verzija porijekla ove bajke govori o Miriji Sofiji fon Ertal (Maria Sophia von Erthal) koja je bila kćerka njemačkog princa iz 17. vijeka i čiji život ima mnogo sličnosti sa dešavanjima u bajci. Naime, poznato je da je imala maćehu koja je prezirala svoju usvojenu djecu; u njenom domu je postojalo “ogledalo koje priča”, koje se danas nalazi u “Spessart” muzeju, a ljudi zakržljalog rasta, odnosno patuljaka, bilo je u izobilju u lokalnim rudnicima. Zatim, stakleni kovčeg može biti inspirisan staklorezačkom tradicijom regiona, dok otrov moguće aludira na uzimanje prevelike količine biljke beladona, koja u tom slučaju postaje otrovna, a koja je obilato rasla u tim krajevima.

Pepeljuga

Ovo je još jedna neprolazna priča koja je 1950. godine doživjela Diznijev tretman i postala animirani klasik. Priča prati život mlade ugnjetavane služavke zarobljene u kući od strane svoje maćehe, koja uz pomoć vile odlazi na bal na kome se princ u nju zaljubljuje i gdje gubi staklenu cipelicu. Nju princ oslobođanja dotadašnjeg života nakon što je isprobala izgubljenu cipelicu, koja je probana na nozi svake slobodne žene u kraljevstvu. Za priču se isprva mislilo da potiče iz 17. vijeka, ali je vjerovatnije da ima mnogo starije korijene, koji sežu do Kine, i to u periodu oko 206. godine prije nove ere. Ji Ksian, kćerka starješine, živjela je ugodnim životom sve dok je smrt njenog oca nije bacila u ruke nemarne i zlonamjerne maćehe. Imala je i polusestru koja je bila ružna i glupa. Ji Ksian je bila primorana da opslužuje svoju maćehu i polusestru koje su, iz ljubomore zbog njene ljepote i pameti, na sve načine nastojale da je ponize. Nakon što joj je maćeha ubila magičnu ribu sa kojom se sprijateljila, Ji Ksian je zakopala njene kosti kako bi sačuvala njene magične moći. Kada su njena maćeha i polusestra otišle na glamurozni bal i ostavile je samu, ona je poželjela da obuče svilenu haljinu i zlatne cipelice. Kao najljepša žena na balu, na koji je uspjela da stigne, u pokušaju da izbjegne da bude opažena od strane maćehe izgubila je jednu zlatnu cipelicu, baš kao i Pepeljuga u bajci. Zlatna cipelica završila je u rukama kralja koji je postao opsjednut time da pronađe njenu vlasnicu, jer je vjerovao da ona mora biti vrlo lijepa, čim ima tako malo stopalo, budući da je u to vrijeme deformacija stopala da bi bila što manja bilo uobičajena pojava u Kini jer su mala stopala bila odraz ženske ljepote. Ji Ksian je potom uspjela da stigne do dvora i dokaže da cipelica pripada njoj, a kralj se u nju odmah zaljubio, nakon čega su njih dvoje živjeli srećno. Sličnosti između ovih priča toliko su velike da je gotovo nemoguće da Pepeljuga nije bar dijelom inspirisana mnogo starijom kineskom bajkom, kojoj je zahvaljujući Diznijevoj adaptaciji, udahnut novi život. Ipak, ukoliko je tačno da priča o Ji Ksian poslužila kao uzor za Pepeljugu, primjetno je da je surov običaj smanjivanja stopala izbačen u Diznijevoj verziji.

Mulan

Diznijev animirani film Mulan bio je potpuni hit kada je snimljen 1998. godine, a popularnost ovog ostvarenja nije se umanjila, te je napravljen akcioni igrani rimejk filma, koji treba tek da bude lansiran. Hrabro putovanje mlade žene koja se prerušava u muškarca i zauzima očevo mjesto, kako bi se borila u ratu protiv Huna, zapravo je zasnovano na poznatoj kineskoj legendi o Hua Mulan. Balada o Mulan bila je izvor inspiracije kada je kineskim trupama bila potrebna nada, a slika herojskog ženskog ratnika, koji prkosi društvenim normama da bi pomogla u odbrani svoje zemlje, pomogla je jačanju morala. Hua Mulan je ostala popularna figura u kineskom folkloru i pojavljuje se u velikom broju knjiga, predstava i drugih umjetničkih djela. Uprkos popularnosti na Zapadu, u Kini film nije bio dobro prihvaćen jer su ljudi smatrali da je predaleko otišao od originalne priče. Mnoge priče o stvarnim istorijskim ličnostima ili priče iz folklora promijenjene su u Diznijevim filmovima kako bi odgovarale modernom narativu, a pojedinci su ih ubrzo i kritikovali zbog toga. Ipak, Dizni je ove priče podijelio sa globalnom publikom, koja možda nikada ne bi čula za neke od njih. U današnjoj eri dostupnosti informacija vrlo je lako istražiti i saznati originalne priče i istovremeno uživati u njihovim modernim adaptacijama, prenosi “Telegraf.rs”.