Početna / Recenzije / Control- Recenzija

Control- Recenzija

Vrijeme je za muziku. I to ne bilo kakvu. Vrijeme je za Joy Division.

Pisati o muzici je teško, ako niste muzički kritičar, ali je lahko ako tu muziku volite više od bilo čega što ste ikada čuli u životu. A ja sam je čula jako davno i nikad neću zaboraviti kako mi se stomak zgrčio i kako su mi iza čela počele navirati misli koje do tada nikad nisam imala, kada se Ianov bariton zakucao direktno u moje srce. Prvi put. Onda drugi i treći i hiljaditi, uvijek  sa istom snagom i uvek istim ritmom što nije donosio nista drugo sem apsolutne uznemirenosti i  želje da pobegnes nekuda i to odmah.

I odjednom-sve ti je jasnije da to što čuješ dolazi sa nekog mjesta na kojem si ti već odavno izgubljen, zatrpan svojim porijeklom, društvenim statusom koji nije reprezentativan, sa mjesta gdje nema snova o boljem sutra i gde su ti odavno rekli “Zbogom!” prijatelji iz djetinjstva koji su ti nekad bili bliski, i rođaci koji su te voljeli sve dok tvoje tijelo nije počelo da se mijenja, a u njihovim očima si postao veliki i nisi smjeo da pokazuješ osjećanja.

U vrijeme kada sam prvi put čula “New Dawn Fades” bila sam izgubljena kao mnogi od vas koji prolaze kroz tešku fazu odrastanja, kada vam uopšte nije jasno šta se događa sa vama. Depresija se prikrade  i zgrabi te, a da nisi ni svjestan da te je utamničila, podmukla i nemilosrdna u godinama kada se formira ličnost, kada istražuješ svoje biće i više nisi siguran u to ko si ti zapravo, šta radiš tu tako usamljen i neprilagođen. Do tada sam slušala The Doors i njihovo poetsko pretjerivanje me je zbunjivalo i činilo je da se rasplinjujem u tim velikim riječima sto su na kraju dana ostajale samo stihovi koji nisu imali mnogo veze sa mojom stvarnošću. Ian je bio drugačiji. Ono o čemu je on pjevao-to me je diralo duboko i intimno kao i sve sto je bilo vezano za njega i njegovo djelo.

Kada znaš da nisi jedini koji proživljava krizu ličnosti i kada ono što ti ne umiješ da kazeš glasno i jasno i sebi i svijetu koji ti je stran, kada znaš da još ima ljudi koji se bore da prežive svaki novi  dan koji dolazi i tako jasno i precizno govore o problemu otuđenosti i potištenosti, kao da si dobio  podršku koja će te, od tada pa nadalje, držati da ne padneš, da ne poklekneš, da ne odustaneš.
Tako je na  mene djelovao Curtis sa svojim Joy Division. Mogla bih sad ispričati cijelu njegovu priču,od ranog detinjstva, pa do samog njegovog kraja, ali to bi bilo jako nekorektno prema njemu.
Ta priča je već ispričana, iz nekoliko različitih uglova, a meni se ne dopada ni jedan. Zašto? Zato što mrtva usta ne govore. Zato što je posljednji  film o njemu snimljen po scenariju baziranom na knjizi koju je napisala njegova udovica Deborah i vrlo je  sebično i doslovno prenesena svaka njena emocija vezana za Iana.
Emocije, pogotovo između bračnih partnera, su  osjetljivo područje i neko ko sa strane posmatra način na koji taj odnos funkcioniše, imaće različite poglede na događaje koji su se dešavali među njima i oko njih.

Kada biste upitali bivše supružnike, ili partnere, zašto su se razišli- svako od njih bi krivio onog drugog za razlaz, navodeći potpuno drugačije činjenice koje  su dovele do otuđenja, do odlaska. Samo rijetki će pronaći i u sebi uzroke i mane koje su loše utjecale na voljene, zbog kojih su prestali da nas vole, zbog kojih smo prestali da volimo.

Slučaj Iana Curtisa je veoma delikatan. Rana zaljubljenost ga je podstakla na brak u mladim godinama i  stvaranje porodice dok još ni jedno od njih dvoje nije imalo jasnu viziju kako će taj brak opstati u vremenu  koje je bilo pred njima. Po svemu neobičan, Ian je ipak pokušao živjeti na jedan sasvim običan način.
Kao i mnogi, odlazio je na posao da bi mogao da preživi u malom, dosadnom, sivom, Macclesfieldu i stvara muziku koju je volio više od svega. Sa svojom ženom prolazio je kroz razne faze, uključujući i one loše i gorke, uporedo gradeći svoj životni stil muzičara. Malo toga bih mogla sama reći o njemu-nisam ga lično poznavala, pa je glupo da prepričavam događaje pozajmljene iz knjige “Dodir iz daljine”, koja je, uprkos mom negodovanju, jako dobro napisana.

Bilo mi je teško objasniti sebi takvog Iana Curtisa, pa sam knjigu, često, ostavljala u stranu, dok sam gutala knedle  koje su mi zapinjale u grlu. Mnoge informacije o njegovom ponašanju su me ostavile bez teksta i u meni je počela da raste nelagoda i osećaj prezira prema njemu koji je na grozan, uvredljiv način tretirao svoju ženu i ljude koji su mu bili bliski. Sudeći po sebi, imala sam odličnu predstavu o njegovoj unutrašnjoj borbi sa samim sobom, stravu koja te uhvati kad shvatiš da ne poznaješ svoje naličje i koja te razdire iznutra, pod kožom. Strepnja, čeznja, strah, suludi snovi, težnja ka tome da učinis nešto što će te vinuti u besmrtnost…

Stvarnost sve to smrska na  grub način, kad ti već prvi put zakrče crijeva od gladi i shvatiš da moraš raditi da bi živjeo. Samo istinski genije će  nastaviti da sanja i dalje i uspjeće svoj talenat da ovjekovječi, a prosječni ljudi, poput mene, će kao paraziti živjeti od produkta njihovog ostvarenog uspjeha.

Zato sam odlučila da sve što sam saznala o njemu odgurnem u stranu, jer me ne zanima sa kim se svađao, sa kim je  varao svoju dosadnu ženu, kolika je bila njegova kolekcija ploča, šta je sve ukrao, kakav šal je želio da kupi, sa kim se potukao, u kakvom automobilu se vozio, kome se iskreno divio, kakav je bio njegov odnos sa roditeljima, sa prijateljima, sa muzičarima.
Ne želim da mi se u glavu usade slike njega kao lošeg oca, kao sitničavog, egoističnog gada koji gazi preko svega što je društvo nametnulo kao normu što se ponašanja tiče.
Neću da mislim o njemu kao o sitnom narkomančicu kojeg su u životu interesovale samo bizarnosti i koji je u ljudskoj tragediji, u tuđoj nesreći nalazio inspiraciju za svoje pjesme.
Neće me u to ubijediti razočarana žena, iako činjenice, koje je ona iznijela  u javnost, bolno mirišu na istinu.

Dirnula me je njegova epilepsija koja ga je plašila, koja ga je prinudila da uzima lijekove koji su ga činili umrtvljenim, koji su imali strašne nuspojave i loše utjecali na njegovu ličnost.
Živeći u kući sa epileptičarem imala sam direktan uvid u razvoj toka te podmukle i nikad do kraja istražene bolesti koja se prikrade s leđa i baci te na pod, potpuno nepripremljenog, zbunjenog, uplašenog. Ta bolest ne bira ni mjesto ni vrijeme i ukoliko te zadesi na javnom mjestu, nakon što dođeš sebi,n a licu onih koji su prisustvovali takvoj sceni, ugledaćeš prezir, podsmijeh, gađenje, strah i želju da ti se ne približavaju, kao da si zarazan.

Mene je dirnulo to što on nije uspjeo da sakrije ništa od svega navedenog, kao što to inače rade ljudi kojima je stalo do  društvenog ugleda. Oni u pečinama svoje privatnosti pokazuju svoje pravo lice, grubost, bezobrazluk, beskrupuloznost, prave namjere, svoju izopačenost, trulu unutrašnjost.

Ljudi su skloni tome da se lažno predstavljaju, da svoje ljubavnice drže po strani, da tuku i siluju svoje žene, djecu, da se drogiraju i da uvek imaju nekoga ko će počistiti taj nered iza njih.

Ian nije uradio ništa od svega toga, ali i male stvari koje su bile loše napravljene u njegovom kratkom životu, zahvaljujući njegovoj udovici, nepovratno su iznesene na svjetlo dana i ostaće zauvijek u mislima onih koji su pročitali njenu knjigu i pogledali ovaj film.

Na stranu to što je, vjerovatno, dobro zaradila, ne mogu se oteti utisku da sve više postaje popularno pisati o bivšim partnerima, pogotovo ako su oni poznati.

Tako možemo, u skorijoj budućnosti očekivati i knjige i filmove rađene po scenariju tamo nekih ljubavnica, supruga i bjesne djece kojima se nije svidelo kako se junak njihovih uradaka ponašao prema njima.

Moram reći da sam gledajući film “Control” ipak više osjećala da je Anton Corbijn iskazao divljenje prema Ianu Curtisu i Joy Division. Fantastičan omaž tako malom, a ipak velikom bendu nije mogao da pruži niko drugi osim njega.

Sam Corbijn je legenda za sebe. Mnogo volim i poštujem njegov rad sa muzičarima kojima je radio spotove i fotografije uvijek prepoznatljive u njegovom karakterističnom crno-bijelom maniru. Njegove slike su već dostigle vječnost i suvisno je ovde govoriti o njemu, jer onaj ko treba da zna ko je Anton, taj odlično zna šta je sve do sada napravio.
Mislim da je uradio dobar posao u filmu, ali se iskreno nadam i da je shvatio da je Ian Curtis bio mnogo više od prikazanog i da će morati da živi sa takvim svojim radom do kraja života, kao i to da je napravio nešto što će ostati zauvijek među nama.

Odbila sam, svjesno, da posmatram ljude kroz prizmu nečijeg doživljaja istih, kako u umjetnosti, tako i u stvarnom životu.
I u vlastitom sudu o nekome sam često gubila objektivnost i umjela sam da se prevarim i da razvijem sasvim pogrešno  mišljenje. Na vrijeme bih uspela da se distanciram od neke situacije, sagledam je iz druge perspektive i odbacim  predrasude.To je teško i ne uspijeva iz prve, ali treba pokušavati i pokušavati, dok god se ne izdignete iznad toga i otvorite svoje srce prema svemu što je nesavršeno, neuobičajeno, drugačije. A Ian Curtis je upravo takav.

Pustite da vas vodi njegova poezija, vjerujte, govori upravo o vama. “Disorder”, “Insight”, “I Remember Nothing”, “Dead  souls”, “These Days”, “Isolation”, “Passover”, “Heart and Soul”, “Decades”, “The Eternal”, te one pjesme koje nikad nećete zaboraviti kad ih jednom čujete- “She Lost Control”, “Failures”, “Love Will Tear Us Apart” i ona sa kojom uvek završava  neki, meni težak životni period “Shadowplay”.

I dan danas, dok idem kući sa posla, hodajući gradom, posmatram svijet obojan Ianovim glasom, dok pjeva kroz moje slušalice, samo za mene. Prolazak kroz gomilu ljudi koja me užasava, stranaca koji su opsjednuti svojom srećom, koje ne volim da  dotaknem u prolazu, gomilu koja viče, koja stalno nekud žuri, koja me odgurne dok prića napadno preko svojih mobitela.Taj prolazak bude podnošljiviji i bezbolniji kada znate da vas prati tako lijepa muzika i da je neko nekada znao kako se osjećate i da je svijet gadno mjesto za duše koje se ne snalaze baš najbolje u njemu.

Jedino što mogu još da napišem je da je Ian okončao svoj život uz pesmu “The Idot” (Iggy Pop), onako kako je on odlučio da bude i tako pokazao da još jedino u tom času ima kontrolu nad svojom sudbinom u vlastitim rukama.
On je odlučio kada će da umre, odlučio je na koji način, i da to bude u potpuno trezvenom stanju. Vjerovatno se u takvom trenutku čovjek osjeća kao bog, a takvi osjećaji su fatalni.

Moja poruka svima je- plašite se takvih trenutaka savršenog mira i nepokolebljive odlučnosti! Potražite pomoć na vrijeme, obratite se, ako je potrebno čak i nekome koga ne poznajete baš najbolje, pustite taj otrov što vas uništava van sebe, oduzmite snagu tom stoglavom depresivnom čudovištu!
Ako stalno glumite da je sve u redu niko vam neće moći pomoći i u svojoj najgoroj mori ostaćete sami i nezaštićeni.

Ianu nikad niko nije pružio pomoć, jer su mislili da mu nije potrebna. Gledali su ga kako se otima, kako se trza  u agoniji, ali ništa nisu preduzeli da to promijene. Pa otud još jedna moja molba- ako primjetite da je neko ko vam je blizak utučen, depresivan, melanholičan, tužan, nesretan, porazgovarajte s njim, ponesite dio njegovog tereta, posavetujte  ga da potraži stručnu pomoć  i ne dozvolite mu da odustane ili da vas zavara da je sve u redu jer nije.

Ništa nije u redu.

                   A change of speed, a change of style,

                   a change of scene, with no regrets,

                   a chance to watch, admire the distance,

                   still occupied, though you forget.

                   Different colours, different shades,

                   over each mistakes were made

                   i took the blame.

                   Directionless so plain to see,

                   a loaded gun won’t set you free.

                   So you say.

                  We’ll share a drink and step outside,

                  an angry voice and one who cried,

                  “We’ll give you everything and more,

                  the strain’s too much,can’t take much more.”

                  Oh, I’ve walked on water, run through fire,

                  can’t seem to feel it anymore.

                  It was me,waiting for me,

                  hoping for something more.

                  Me, seeing me this time.

                  hoping for something else.

                 “New Dawn Fades” Ian Curtis

Allana Wood