Hungry Hearts – Recenzija
Koliko zapravo poznajemo našeg partnera? Da li smo na samom početku veze dovoljno upućeni u njegove sklonosti, navike, njegova uverenja? Da li uopšte imamo šansu da na vrijme razmislimo o tome hoćemo li se moć nositi sa nekim ko je drugačiji od nas? Želimo li razmišljati o tome dok srce treperi od zaljubljenosti i zasljepljuje nam razum? Da li je ljubav dovoljna?
Dovoljna da vas spasi kad kola krenu niz brdo, a vi ste jedini putnik u njima…
Film koji ću vam pokušati približiti na neki način je upravo priča o tome. Ali, ne samo o tome.
Ne želim otkriti kako su se naši glavni likovi upoznali, jer bih tako umanjila vaše iznenađenje onim čemu ćete prisustvovati. Ipak, moram napisati, da ta situacija sa početka filma na neki bolestan način pokazuje da će se buduća veza završiti kao potpuno sranje, uz veliku dozu gađenja i nagona za povračanjem. Bar meni.
Jude (Adam Driver) ulazi u vezu sa čutljivom, tajanstvenom, nježnom italijankom Minom, koja je na privremenom radu u New Yorku. Malo toga saznajemo o njima, kakvi su bili prije tog susreta, osim da je Jude arhitekta, a da Mina radi za ambasadu. U prvih pola sata filma, njihova ljubavna priča podsjeća na bajku, ali kratkotrajnu, jer Mina dobija premještaj i Jude se suočava sa strahom da će je izgubiti. Pokušava da je nagovori da ostane, što se njoj baš i ne dopada, pogotovo zato što je na nju prebaćena odgovornost za nastavak te veze, jer Judeu ne pada na pamet da pođe sa njom, smatrajući da je njegov posao sigurniji i da je dovoljan za njihov zajednički život.
Tokom seksa Jude nepromišljeno i uprkos tome što ga Mina moli da to ne radi – ejakulira u nju i time pokreće događaje koji će se oboma razlupati o glavu. Što se mene tiče, mišljenja sam da je on to uradio
podsjvesno želeći da zarobi Mininu ljubav, da je na neki način prisili da ostane s njim.
Naravno, Mina ostaje u drugom stanju i oboje odlučuju da se vjenčaju i da se posvete svojoj maloj porodici.
Njihova svadba je toliko lijepa i jednostavna, a Adam Driver je magično dočarao šta sve možeš da učiniš
za nekoga koga voliš, pa čak i da zapjevaš na italijanskom pred okupljenim prijateljima.
U nastavku film prelazi polahko u jednu fazu kada shvatite da tu nešto nije u redu. Minina trudnoća ne razvija se kako treba i ljekarska preporuka da se pojača njena ishrana, dovodi do njenog, sve većeg nezadovoljstva, koje je polahko, ali sigurno gura u svijet gdje je hrana nešto što je loše i što će ona pokušati da izbjegne na razne načine.
Još na početku, kad vidite Minu prvi put, uviate da je ekstremno mršava, ali i ne slutite da je ta mšsavost rezultat poremećaja koji tek kasnije dolazi u prvi plan.
Jedna scena sa svadbe kada Judeova majka sa kojom on ima zategnut odnos, upita Minu za njenu porodicu, ukazuje na problematično djetinjstvo. Njena majka je umrla kada je ona imala samo dvije godine, a sa ocem skoro da i nema kontakt.
Ovo je jako važan momenat u filmu jer jedino ako imate u vidu te “olakšavajuće” činjenice, moći ćete da razumijete sve ono što slijedi u životu ovo dvoje mladih ljudi kojima je sve novo i još ne mogu da se naviknu na činjenicu da će uskoro morati da brinu o djetetu.
Mina sve više pokazuje mračnu stranu svoje ličnosti, a glumica koja je dočarala ovaj lik, Alba Rohrwacher, uspjela je da vam se zgadi toliko da zaboravljate da medalja ima dvije strane i da je lahko osuđivati nečije ponašanje, a da pri tome nemate pojma šta zapravo pokreće jednu takvu ličnost. To što su i Jude i Mina osvješteni po pitanju ishrane i ne jedu namirnice životinjskog porijekla, nije razlog da ta njihova odluka postane mač koji će njihovom tek rođenom djetetu visiti nad glavom. Iako je tokom trudnoće tvrdoglavo odbijala da bolje jede, svjesno ugrožavajući razvoj djeteta, ona je i u činu samog porođaja ostajala pri svojim ubjeđenjima da se ljekarima ne smije vjerovati i gotovo da je ubila dijete u sebi.
Dolazak kući sa bebom započinje novi ciklus u vezi sa Judeom koji je očaran djetetom i potpuno se predaje ulozi oca i više nego ikad pokazuje pažnju svojoj ženi kojoj očito nije dobro. U početku, on se nada da je to samo prolazna depresija koja za posljedicu ima to što Mina gotovo uopšte ne jede, pa se svim silama trudi da je podrži i usreći.
Njena opsesivno-kompulsivna priroda mijenja je u manijaka koji počinje da kontrolise svaku namirnicu koju dijete i Jude jedu i ne samo to, već i stalno maltretiranje tjeranjem na pranje ruku posle svakog dolaska spolja u stan, kojeg nije sa djetetom napustila više od pola godine.
Jude počinje da se suočava sa posljedicama takve vrste ponašanja koje postaje sve opasnije za dijete koje se ne razvija. Pokušava da krišom hrani sina mesom, po preporuci ljekara i upada u paranoju zajedno sa Minom koja svaki put otkriva da joj muž radi iza leđa.
Njen poremećaj, ortoreksija, vodi je u dubine psihoze, u samoizolaciju koja je udaljava od stvarnosti.
Samokažnjavanjem ona kažnjava i svoje dijete koje ne može da odgaja nikako drugačije od njenih ubjeđenja koja su isključiva.
Osećaj moći koji konačno ima nad samom sobom, čini je opasnom i sve više je udaljava od muža koji ne umije da se nosi sa takvim egom i ritualima koje mu žena nameće. Ona ga stalno muči ubjeđivanjem kako ona kao majka zna šta je najbolje za njeno dijete i da je užasno to što je on prekinuo krug povjerenja između njih dvoje.
Očajan i isfrustriran i sve jasnije uviđajuci da Mina ubija njihovo dijete kao odmazdu za to što je ostala trudna kada to nije htjela, on postaje čak i nasilan, što je krajnji rezultat odvratne atmosfere u koju je gurnut i ne vidi izlaz.
Uz sve to, Mina je ubijeđena da je na svijet donela indigo dijete jer joj je to rekla vidovnjakonja koju je posjetila dok je bila trudna.To kod nje budi fantaziju da njihov sin ne smije da se odgaja na tradicionalan način i da mora da se zaštiti od utjecaja ovog svijeta koji je okrutan i zagađen.
Nije dovoljno što je postojanje indigo djece predmet mnogih rasprava u današnjem društvu, već je potpuno suludo uopšte i pomišljati da imate indigo dijete već samo na osnovu nebuloza neke glupače.
Mnoga deca su problematična, imaju problem sa pažnjom, sa autoritetom, izuzetno su kreativna, mudra, zrelija od svojih vršnjaka, imaju brzu logiku, pa im niko ne pripisuje nadnaravne sposobnosti niti ih tretira kao super-bića koja su na višem stepenu razvoja od ostalih.
Staviše, Mina još uvek nije ni uspjela da vidi kako se njena beba ponaša da bi pouzdano tvrdila da je ono pripadnik tzv. šeste rase, “dijete sunca”. To je ujedno i kontradiktorno, jer njeno znanje o tome, pokupljeno iz glupih knjiga iz kojih crpi mudrost, veoma je nepotpuno, a njeno dijete ispašta.
Jedno je odlučiti hraniti se zdravo, ali pri tome ne smijemo forsirati druge da žive onako kako mi mislimo da je ispravno. Tako se najlakše narušava veza i mentalno stanje zbog potisnutih emocija i opasnih fiksacija.
Jude je prisiljen potražiti pomoć, ali to još više zakomplikuje stvari koje su već otišle dođavola.
Ovaj mali film neće vas ostaviti ravnodušnima, razmišljaćete o mnogim temama koje režiser nameće.
Uhvatićete sebe kako mrzite tu napaćenu ženu, nećete razumjeti problem slomljenih ljudi koji pokušavaju kontrolisati svoje frustracije kontrolom ishrane. Žalićete muža koji želi samo da spasi dijete, pri tome zaboravljajući da treba da spasi i svoju ljubav koju je iznevjerio kada je odluku o zasnivanju porodice donijeo sam, možda nesvjesno, a možda i ne.
Neću odati kraj filma, pogledaćete sami pa ćete donijeti svoj sud o tome.
Za kraj, želim da pohvalim Adama Drivera koji je, kao i njegova partnerka u filmu, osvoji Zlatnog lava za ovu ulogu i to potpuno opravdano. Njegovo lice je pravo osvježenje za filmofile i njegova gluma je tako prirodna i ubjedljiva. Jedva čekam da odgledam još dva filma u kojima igra glavnu ulogu – “Silence” i “Paterson” Jima Jarmuscha.
Iako je ovo film iz 2014. god. pogledajte ga, obavezno.
Ja ću vam poručiti još i ovo: “Ne jedite ništa i sigurno ćete umrijeti zdravi!”- meni nepoznat autor.
Allana Wood