The House That Jack Built – recenzija

Vjerujem da je većina filmofila čula za kontroverznog danskog režisera Larsa von Triera. Čovjeka čiji filmovi uglavnom dijele publiku. Ili su vam njegova ostvarenja odlična, ili ih uopšte ne volite i ne gotivite Larsa kao režisera … Zasigurno, jedan od takvih filmova jeste i “The House That Jack Built“.

U pitanju je režiser čiji filmovi, može se reći, navode ka “arthouse” kategoriji filmova, a opće je poznato da takvi filmovi znaju izazvati dosta polemike.
U svoja dva prethodna filma, Trier je opisivao živote i borbu sa svojom psihom, ljudi koji isčekuju apokalipsu (“Melancholia”). Onda na isti način, život jedne nimfomanke (“Nymphomaniac”). A sada se odlučio da nam opiše i predstavi život jednog psihopate.

Naime, radnja prati serijskog ubicu Jacka (Matt Dillon) koji pripovjeda svoju priču Vergeu (Bruno Ganz) kojem kroz film uglavnom čujemo samo glas i neću ulaziti detaljnije u njegovu ličnost, kako bih izbjegao spojlere.
Njegova priča je podijeljena na pet random izabranih “incidenata”, a svaki incident predstavlja jedan od njegovih mnogobrojnih zločina.
Jack govori Vergeu o svojim ubistvima sa velikom dozom ponosa na svoj “rad” i uspoređuje ubijanje sa umjetnošću. A Varge je tu da mu dokaže kako je sve to što on radi, ništa više do zločinački čin …

I kako film počinje odmah se primjeti taj specifičan i realističan rad kamere (svojstven Larsovim filmovima) koji podsjeća na “find footage” snimanje, pa nam to dosta uspješno doprinosi da sve doživimo sa dodatno više strepnje.
Ono što mi se najviše svidjelo i u čemu sam može se reći i uživao, jesu sjajni dijalozi, maestralna gluma Matt Dillona i to kako je predstavljena ta želja ubice da se poigrava sa svojim žrtvama i njegova opsesija za čišćenjem i perfekcionizmom… Dijalozi izgledaju jako realistično, kao da je sve improvizacija glumaca, to mi se jako svidjelo jer puno doprinosi doživljaju filma s moje strane. Matt Dillon je iznio ulogu do te mjere dobro, da sam skoro povjerovao kako je on stvarno psihopata! Vjerovatno najbolja i najveća uloga njegove karijere. Sama priča filma takođe zaslužuje pohvalu, kao i soundtrack koji je u najmanju ruku solidan …

Nažalost, nije ovo film koji će imati samo riječi hvale. Ne bi Lars bio Lars kada ne bi rastegao radnju minumum dva i po sata i u njoj ubacio neke stvari koje su komotno mogle da se izostave. Kao što možete i sami zaključiti iz radnje, ovo nije film za svačiji stomak.
Prepun je teških prizora nasilja koje ne može svako svariti. Meni lično to nasilje ne smeta sve dok ima smisla i veze sa pričom, a to i jeste slučaj u ovom filmu. A nasilje koje je možda diskutabilno jeste ono koje je prikazano nad djecom. Da li je to bilo potrebno u priči? Zaključite sami ako se odlučite za gledanje.

A ono što mi je najviše smetalo jeste taj Trierov narcizam! Dovoljno je loše što u tim dijalozima Jacka i Vergea non-stop (radi neke ilustracije) plasira slike iz realnog života, historijskih događaja, umjetnosti itd. Ali on (Trier) ide do te mjere da kada Jack govori o umjetnosti, on prikazuje isječke iz svojih prethodnih filmova i time ima za cilj veličati svoja ostvarenja… To mi je totalno bespotrebno i besmisleno, kao da je ubačeno tu samo sa razlogom da se uništi film. Takođe su neke scene u filmu dosta duže nego što bi trebale da budu, pogotovo u drugoj polovini filma. Pa to na momentima postaje i zamorno …

Sam kraj filma mi se svidio, pa u cjelosti nisam ostao ravnodušan. Ali je to Trier mogao i može puno bolje, samo da ide do kraja onim ozbiljnim tempom kojim je i zakoračio u ovaj film.

Ocjena filma: 7,5/10 // Ernad Fakić //