The Girl on the Train – Recenzija
Ne volim pijance. Ne volim njihov smrad od alkohola, vječne pokušaje da te natjeraju da i ti piješ s njima, pa kad ih odbiješ počinju da te vrijeđaju, da ti govore da si “ona ženska stvar”, da moraš da ih razumiješ, jer im nije lahko…
Mrzim kad me pljuju dok mi govore, kada mi se uhvate za rukav, pa me cimaju lijevo-desno, traže pare za još jednu s nogu, govore preglasno, otkrivaju svoje privatne stvari potpunom strancu i traže empatiju od svakog ko im se nađe na putu.
Jedan pjesnik se zapitao:”Šta je to u ljudskom biću što ga tjera prema piću?”, a neke ogovore mogli smo naći u fimovima koji se bave ovom tematikom.
Ovo napominjem zato što mi se čini da je ovaj film progutao sam sebe što se tiče teme, jer je preveliki akcenat stavio upravo na alkoholizam, pa sam umjesto misterije dobila dramu, što i nije ispalo tako loše.
Priča je zanimljiva, od samog početka, što sebi nerado priznajem,jer me malo nerviraju blockbusteri, pogotovo oni sa glumcima koji su u nekom trenutku “in”. A Emily Blunt to definitivno jeste.
Ja sam je primjetila u filmu “Wild Target”, u kom je glumio i nevjerovatni Bill Nighy, ali nisam nešto nastavila da je pratim, jer postoji samo par glumica koje volim uvijek da vidim, ma šta da snime.
U ovom filmu ona je Rachel, žena koja se prepustila demonu alkoholizma i ne pruža mu nikakav otpor. Njen svijet je u potpunoj izmaglici, ružan, neuredan, izokrenut naopačke.
Pijana od jutra do vecčri, ona glumi i pred sobom i pred drugima da svakodnevno odlazi na posao, vozeći se vozom. Voz je njena karta sa kojom ulazi u tuđe živote, posmatrajući kroz prozor kuće pored kojih putuje i ljude u njima.
Ona je izgubljena u svojoj prošlosti toliko da se rijetko kada vraća u stvarnost, koja je bolna i deprimirajuća.
Opsjednuta je svojim bivšim mužem Tomom kog u filmu glumi Justin Theroux koji ima drugu ženu i dijete sa njom. Ne samo da posmatra njihov dom, u kojem je nekad ona živela s njim, već ih i proganja i zove, stvarajući atmosferu napetosti koja ne sluti na dobro.
Priča skače sa jednog na drugi period njenog života (što je veoma popularno u posljednje vrijeme i postaje već naporno).Tako režiser uspijeva da provuće nekoliko tema kojima se film, takođe, bavi.
Sterilitet koji Rachel baca u očajanje i nemilosrdnu i skupu borbu za potomstvo, udaljava je od Toma i dovodi je do teških psihičkih kriza koje rezultiraju traženjem spasa u alkoholu. Uz sve to, nameće se priča o nevjerstvu, o izdaji na nekoliko nivoa, o raspadu ličnosti na dijelove koje je teško ponovo pokupiti i početi neki novi život ispočetka.
Rachel na nesmotren način upada u život još jedne porodice, za čiji model misli da je savršen, što on nikako nije. Glupo i nepromišljeno plete mrežu laži oko sebe i oko drugih, ne mareći za posljedice koje postaju tragične.
U filmu ćete naići na dobro razrađene karaktere žena, od kojih se svaka bori sa greškama iz prošlih života, greškama koje će ih u jednom trenutku spojiti na strašan način. Njihove mane, nedjela sa kojima su se provlačile u životu i koja su bila zakopana duboko u njima, isplivaće na površinu i vidjećete kako su i kada stvari počele da izmiču kontroli.
Emily je dosta dobro odglumila alkoholičarku, mada je u nekim scenama previše glumatala i previše cmizdrila (vidim da su se baš trudili da glumi pijana te da je snimaju dok zapliće nogama i jezikom). U mnogim kadrovima je bila zaista dramatična
i izazvala je u više navrata sažaljenje kod mene.
Život alkoholičarke je zaista nepodnošljiv i to ne samo za nju, već i za ljude koje voli. Na prvom mjestu je njen bivši muž, koji nam je, kroz njene maglovite misli i uspomene predstavljen kao požrtvovan muškarac.
On se trudi da održi svoju ženu na površini uprkos njenim ispadima koji su sramotni i teški, nasilni i rastrojeni. Mrlju na njegov karakter baca afera koju počinje sa Annom i zasniva s njom porodicu, puštajući Rachel da tone u depresiju.
Njegov novi brak je samo paravan iza kog se skriva njegova predatorska narav.
Naizgled miran i pažljiv, Tom na beskrupulozan način uvlači u priču Megan, bejbisiterku, za koju i ne sluti kakav košmar krije u svojoj duši.
Sretna sam što je glavnu mušku ulogu dobio upravo Justin Theroux, jer je novo lice, neistrošeno na velikom platnu. Njegov lik u seriji “The Leftovers” je nešto najbolje što sam skorije gledala. Mislim da je ovde imao priliku da pokaže svoju sirovost i da itekeko drži pažnju tokom filma. Iskreno se nadam da ćemo ga češće viđati u dramskim ulogama.
Par značajnih obrta u filmu je dosta dobro izvedeno, nemam nekih većih zamjerki. Priča nije nešto što je viđano na velikom platnu tako često. Muzika nije bila “snažnija od scene”, što u suprotnom umije da pokida živce,bar meni.
Bilo je tu nekih kadrova koji su bili teški za gledanje i izazivali su tjeskobu i mučninu u stomaku. Mislila sam da će to biti još jedan film snimljen po bestseleru koji je izvikan u javnosti, a stiglo je sasvim dobro ostvarenje koje mi je bilo zanimljivo do samog kraja.
Moja preporuka je da ne očekujete previše i dobićete dovoljno.
Sljedeći put kad mi se neka tužna duša, u oblaku alkoholnih isparenja, približi, razmisliću dobro o tome šta ju je učinilo takvom i imaću malo više razumijevanja za nju.
Allana Wood
