The Damned United (2009) – recenzija filma

”Glory Glory …. United, Glory Glory LEEDS United!” Uvodna špica, pjesma navijaca koji su u deliriju, ali, to nije navijačka pjesma o Manchester ili Newcastle Unitedu, nego o timu koji je nekada harao Engleskom. U vrijeme kada su utakmice igrane na blatnjavim terenima, kada je fudbal bio neizmjerno oštriji sport, a žuti i crveni kartoni nisu bili toliko često davani kao danas. Tim koji se nedavno vratio u samu elitu Engleskog fudbala, i o kojima je, vjerovali ili ne, snimljen film po istinitom događaju.

  • Prije nego što su Manchester United, Liverpool, Chelsea i Manchester City bili najveći i najprestizniji Engleski fudbalski timovi, prije ere Sir Alexa Fergusona (Manchester United), Josea Mourinha (Chelsea) i Pepa Guardiole (Manchester City) , Engleski timovi su strepili pred meč protiv velikog Leeds Uniteda.

Don Revie (Colm Meaney), njihov menadžer, iako ne bas najpošteniji trener svih vremena, bio je jako uspješan trener koji je na klupi Leedsa za 6 godina osvojio čak 8 trofeja.
No, i uprkos svim tim trofejima i slavi, on nije glavni junak ove priče.

Glavni junak ove priče je čovjek koji je počeo na samom dnu, trener koji inače prolazi ispod radara novinarskoj presi, trenera i širem svijetu fudbala. Njegovo ime je Brian Clough (Michael Sheen).
1968. godine Derby County (klub koji je tada trenirao) je u ždrijebu izvukao Leeds United. Najbolji tim u državi se trebao sastavi u 3. rundi prestižnog FA kupa, protiv omalenog tima iz 2. lige, Derbija.

Umjesto da bude shrvan i da se smatra pehistom jer su izvukli najjaći mogući tim, Brian Clough se počne radovati kao malo dijete jer će njegov tim ugostiti veliki Leeds United.
Sam počne čistiti premise stadiona, gostujućim igracima priredi iznenađenje dobrodošlice, te ih odluči sam dočekati pred kapijom stadiona.

Kada Don Revie i njegovi igrači potpuno ignorišu dobrodošlicu, čak se i ne pozdrave sa njim, pa i na prljav način dobiju utakmicu, Brian smatra svojom misijom, svojim životnim ciljem da sruši veliki Leeds.
Kako bi to mogao uraditi?
Pa kao prvo, kupio bi par igrača uz svog pomoćnika te velikog prijatelja, Petera Taylora (Timothy Spall).

Film ima pregršt flesbekova koji idu iz 1974. (početak Brianove karijere na čelu Leedsa) do 1968. (početak dizanja Derbya sa dna druge Engleske lige i ulaska u Premier Ligu) i moram priznati da je jako dobro urađen prelaz iz kasnih 60-ih do sredine 70-ih godina. Stadioni, frizure igrača, dresovi, automobili, tapete u stanovima … Kao da gledam neki dokumentarac ili vintage snimke tadašnjih dešavanja.
Moram priznati da sam u prvim minutama bio skeptičan oko glavnog lika te mi je čak malo išao na živce sa svojom arogantnošću.
Nisam znao da je taj arogantni čovjek, nauljene kose i skupocjenog odijela, prešao veliki put od ponora do slave, i da vjerovatno s pravom osjeća prezir prema, sada već bivšem treneru Leedsa.
Čak se i rastao sa starim prijateljem jer su krenuli pogrešnim putevima.

Kao u stvarnom životu, tako i u ovom filmu, ne teče samo med i mlijeko. Da, ovaj film je po istinitim događajima, ali, znate i sami da nekada znaju pretjerati sa ispravljanjem istine i dizanje u nebesa protagoniste\glavne junake.
Ovdje to nije slučaj.

Nakon jako uspješne karijere na klupi Derbya, Briana čeka jako težak zadatak – Nastaviti tamo gdje je prijašnji menadžer stao.
Osvajati titule, nastavljati stavljati osmijehe na lica navijača i direktora kluba.
Neki igrači su i dalje odani starom treneru, pa čak i mijenjanje filozofije trenera može bit mač sa dvije oštrice.
Brian je neko ko je oduvijek bio prisan sa igračima, igrao posteni fudbal, pa je tu filozofiju pokušao plasirati i sa novim timom.

Očito nismo svi stvoreni da budemo dobri baš u svemu.
Ovaj film to baš dobro pokazuje. Pokazuje i šta se dešava iza paravana svakog kluba. Pare prije svega. Također pokazuje da je svaki menadžer zamjenjiv.
Brian Clough je otišao jako brzo iz kluba jer je Leeds pod njegovom palicom imao najgori start u 20 godina, ali, neposredno nakon toga se sastao sa starim prijateljem te s njim osvojio Ligu Prvaka. Dva puta zaredom.

Ako se odlučite pogledati ovaj film spremite se za 90 minuta harizmatičnog dua – Martin Sheen i Timothy Spall, prelijepe pejzaže Engleskih gradova, dobrog starog evropkog fudbala, snimke sa stvarnih utakmica te neizmjerno zanimljivu istinitu priču uz pregršt sjajnih dijaloga koja će vjerujem, zanimati ljubitelje fudbala a i šire.

Damir Šljivić