The Broken Circle Breakdown -Recenzija

(MOGUĆI SPOILERI)

Nevjerovatan film belgijskog režisera Felixa Van Groeningena, vodi vas u jednu potpuno drugačiju priču od onih koje ste viđali. Nenaviknuta na bluegrass muziku koja je, mogu to slobodno reći, imala jednu od glavnih uloga u filmu, pomislila sam da će mi sigurno pokvariti ugođaj i natjerati me da, u jednom trenutku, zaustavim film. To se ipak nije desilo jer sam ostala očarana kada sam na ekranu ugledala jedno neobično, umiljato, bradato lice koje se polahko uvlačilo pod kožu sa svim što je pružalo kada bi se našlo u kadru.

Flamanski glumac Johan Heldenbergh našao se u ulozi kantautora Didiera i sa nevjerovatnom lakoćom uspio je da me zarobi u svoj lik i da mi izazove osjećanja koja su me dotakla na nekoliko načina i često me je tjerao da se rasplačem i duboko udahnem kad vidim njegove beskrajno tužne i mile oči koje su molećivo tražile razumijevanje njegove priče.

Didier dane provodi u neprestanom muziciranju sa svojim prijateljima, takođe vrsnim umjetnicima, u bendu koji inspiraciju traži u historiji i običajima sa Appalachian planina. Njihovo sviranje je živahno i oni, svako na svoj, jedinstven način, doprinose bendu u kojem ne postoji dominacija nekog  instrumenta ili liderstvo nekog od njih.
Sve odluke donose zajedno, pa ne čudi njihova bliskost i  gotovo porodična povezanost, Didier je čovjek prilično nepovjerljiv prema ljudima,pomalo je pustinjak u duši i vrlo je realističan i gaji nevjerovatnu ljubav prema Americi i njenom kulturnom naslijeđu, te masta o odlasku u Alabamu.
Tokom jedne od mnogobrojnih svirki, u masi okupljenih ljudi primjećuje  ženu koja će mu potpuno promijeniti život. To je Elise, a dočarala ju je belgijska glumica i pevjačica Veerle Baetens.
Režiser je imao pravu sreću što se odlučio za nju jer ima divan glas i neke njene izvedbe u filmu sam posle redovno držala na svojim play-listama i uzivala u njima, iako uopšte ne volim tu muziku.
Elise je očarana tim ogromnim čovjekom, grube spoljašnjosti koja je potpuno suprotna mehkom srcu koje će je zavoljeti ludo i nepokolebljivo. Ona je slobodna djevojka, neobuzdane prirode, promiskuitetna i potpuno ubijeđena da ne postoji prava ljubav, pa tako i ulazi u vezu sa Didierom bez ikakvog opterećenja i praznih obećanja.

Iako je potpuno drugačija od mnogih junakinja ljubavnih priča, ne možete da odolite njenoj pojavi koja vješto balansira između romantične, nježne djevojke i grube, istetovirane žene koja ne pada na klišee.
Ljubav između njih dvoje se brzo razvija, iako nisu bili spremni na nju,te je Didier sa radošću uključuje u svoj život, pogotovo nakon što otkrije njen prelijepi glas.

Elise se pridružuje bendu i odlazi sa njima na razna putovanja, pri tome potpuno zapostavljajući svoj posao tattoo majstorice i preuzimajući ulogu pjevačice, maštajući da je Didieru postala isto što i June Johnnyu Cashu. Njega nazove Monroe, a sebe Alabama…

Nenadana trudnoća potpuno izbacuje Didiera iz takta i on po prvi put biva suočen sa velikom odgovornošću koju ima prema Elise i grubo joj daje na znanje da ne želi to dijete, što nju veoma pogađa i takav gest joj se zariva u srce.

Ipak, odlučuju da se trudnoća ne prekine. U periodu od narednih devet mjeseci Didier čini sve da bi Elise bila sretna i posvećuje se uređenju kuće.
Na svijet dolazi Maybelle, kćerkica koja usrećuje oba roditelja.
Ime je dobila po majci June Carter.

Ovo bi bila jedna jako otrcana ljubavna priča, koja bi se mogla upoređivati sa mnogim, boljima od nje, ali režiser se odlučio da kroz nju provuće i bolest djeteta koja ne samo da dovodi do djetetove patnje  i smrti, već i do haosa u koji upadaju junaci filma, pa počinjete da osjećate svu težinu raspada jedne lijepe veze koja je krunisana brakom i koja je pukla na jedan odvratan, bolan način.

Pošto se radnja u filmu ne odvija linearno, u prilici ste da neke stvari saznate i prije nego što biste očekivali i to doprinosi naboju osjećanja kod gledaoca.

Svako može da zamisli tugu zbog gubitka djeteta i različite načine na koje se supruznici nose sa nesrećom. Ljudi kojima bolest oduzme ono najvrijednije u životu, nikad više neće biti isti niti će se isto ponašati, niti će isto razgovarati, niti će moći sa istom strašću biti posvećeni drugim stvarima u životu kojima su se radovali.

Ne znam kako je izgubiti blisku osobu, ali i sama pomisao na tudji bol, nesreću i prazninu koju osjećaju oni što ostaju iza smrti voljenih, duboko me uznemiruje jer zamišljam uvijek kako bih se ja osjećala da se to meni desi. Divim se ljudima koji nađu način da žive sa bolom koji nikada ne prestaje, koji je isti i u snu i na javi, koji ih zauvek prati, ma šta oni radili.

Pomišljam na to kako je teško nositi sa sobom sva sjećanja na radost zajedničkih trenutaka, sjećanja na ljubav  kojom smo bezuslovno zasipani, na ruke koje nam se obavijaju oko vrata, na sve umilne riječi koje su nam upućene, sjećanja na smiješne momente, na neke, naizgled beznačajne sitnice i emocije kojima smo se predavali, bilo da je u pitanju dijete, roditelj ili ljubavnik.

Nakon smrti njihove kćerke, dolazi nam najpotresniji dio priče kada oboje pokušavaju da se iščupaju iz kandži beznađa, u bezuspešnom pokušaju da nastave sa svojim životima.
Didier se drži kako tako, ali Elise više ne umije da se pridigne i odguruje od sebe sve vezano za dotadašnji život, uključujući i nastupe sa bendom.

Neshvatljivo je to kako, do juče, neko koga smo voljeli nevjerovatnim žarom postaje stranac za nas, kako više  ne možemo da razgovaramo bez uzajamnog optuživanja za tugu koja nas je pojela. Kako tražimo uzroke nesreće  u riječima koje su nekada bile izgovorene u afektu, u nekim znacima koji su predviđali loš kraj. Paradoks je što i dalje volite, ali i ne volite onoga sa kim ste imali velike snove i nadanja. To polako prerasta u tupu bezosjećajnost i umrtvljenost srca koje odbija da se ponovo okrene svojoj ljubavi.

Elisa se odlučila na odlazak  iz kuće u kojoj je nekada stanovala radost, ludost, bezbriznost i sve dublje tone bez želje da se održi na površini. Neke ljubavi su jednostavno nepodnošljivo bolne.

Jedna od snažnijih scena u filmu je nastup na kojem se Didier slama pod potresnim pjevanjem njegove supruge kada shvata da ju je izgubio i da je više nikada neće uspjeti vratiti. Drži otrijžnjujući govor u kojem verbalno gazi preko svih svojih snova i vizija koje je imao o Americi, surovo kritikujući američko potrošačko društvo koje se bahati, dok on u svojoj zemlji nije mogao da priušti djetetu skupu zdravstvenu njegu.

Film je težak za gledanje, pogotovo pred sam kraj, mada su razne scene tokom cijelog filma grčile zeludac i tjerale suze na oči. Ipak možete da uživate u prekrasnim izvedbama što poznatih, što nepoznatih pjesama u koje spadaju “Can the Circle Be Unbroken”(By and By) verzija hrišćanske pjesme “Will the Circle Be Unbroken”, te nježna ljubavna pjesma “If I Needed You” i neaboravna “Wayfaring Stranger” gospel pesma koju je  otpjevao i veliki Johnny Cash.

Predlažem da poslušate ove prekrasne melodije i naučite na neke nove zvuke koje na magičan način proizvode  muzičari u ovom filmu sa svojom mandolinom, bendžom, vilolinom i usnom harmonikom.

Film je snimljen 2012.god i bio je belgijski kandidat za nagradu Oskar za najbolji film na stranom jeziku.

Osvojio je mnoge nagrade i bilo bi zaista prava šteta da ga ne pogledate. Ja mu se često vraćam kad se zasitim nekih uobičajenih glupaština koje nam kinematografija zna ponuditi.

Allana Wood