Recenzija filma ‘Friday Night Lights’

“Clear eyes, full hearts, can’t lose”

Sigurno ste i sami nekada naišli na neki film na tv-u za koji nikada niste čuli i bili skeptični da li će da vam se svidi, koliko zbog tematike koja vam nije previše privlačna, ili zbog nepoznatih glumaca. Ovo je jedan od tih ‘underdog’ filmova, koji vam se postepeno ali snažno uvuku pod kožu.

Ovo je moj najdraži film.
Šta je to toliko dobro u ovom filmu da mi je draže i od samog Gospodara Prstenova? Ja čak i ne volim američki fudbal, čak ne znam ni većinu pravila ove igre, a osjećao sam se kao da sam s njima tamo na terenu, davao sopstvenu znoj i krv, kao da mi od toga život zavisi.
Da li je to zbog najljepšeg soundtracka koji sam ikad čuo, radnje koja me držala zakovanim ispred ekrana kao da gledam najneizvjesniji fudbalski meč ikad, ili je to sami kraj koji ide na posve drugu stranu od klišea koji često idu uz ovakvu, sportsku dramu? Ovo je istinita priča o Permians Panthersima iz Odesse (Zapadni Texas) i njihovom pohodu na osvajanje državnog prvenstva, 1988. godine.

Billy Bob Thornton i Lucas Black čine sjajan tandem (po prvi put nakon filma ‘Sling Blade’ iz 96′) u ovoj, slobodno mogu reći, jako napetoj i potresnoj sportskoj drami koja zadnjih 15-ak minuta daje mentalni šamar zbog surove i nepravedne istine i alegoričnog rastanka (scena gdje Mitch baca loptu grupi dječaka – prelaz iz jedne u drugu generaciju) sa dječaštvom i početkom odraslog života.
Na jednoj strani imate momka od 17-ak godina čiji je otac bio državni šampion i koji koristi sve i najmanju grešku svoga sina da bi mu ukazao ”koliko je on loš” i ”kako nikada neće osvojiti prsten državnog prvaka”.

S druge strane imate nervoznog tinejdžera koji zajedno s bolesnom majkom ne živi baš u najboljoj financijskoj situaciji. Kako on kaže, spreman je svojski se potruditi, dati i zadnji atom snage da bi postao neko i nešto i izvukao se iz bijede.
Permiansi iz Odese u zadnje vrijeme i ne igraju baš najbolje, što zbog slabe odbrane to zbog povreda igrača, ali, poslije nekog vremena im dolazi novi, iskusni trener i stvari kreću na bolje.

Cijeli grad očekuje od njih da osvoje državno prvenstvo, što je i normalno, ali poslije nekog vremena to biva sve ozbiljnije, kao da im je dat ultimatum. Navijači sve osim trofeja smatraju velikim neuspjehom (scena u kojoj dva navijača ”prijete treneru Permiansa” to jasno pokazuje).

Imajući u vidu koliko im je to bitna prekretnica u životu i koliko se od njih očekuje, to više nije za njih samo neka utakmica, nego biti ili ne biti. Igranje na sve ili ništa. Ovoj napetoj sportskoj drami uveliko pomaže režija i montaža, zbog koje gledaoci kao da se nalaze u sred terena i ‘ginu’ za loptom, dok ogromni i nabrijani tinejdžer iz suprotnog tima briše s njima prašinu.
Boobie Miles je također dio jedne tragične priče o heroju potkresanih krila.
Nezgodna povreda koja mu okončava karijeru i zadaje težak udarac. To je samo jedan razlog više da njegovi, sad već bivši suigrači, zaigraju jače i srčanije nego ikada.

Omaleni srednjoškolski tim koji nije ni sanjao da će tako daleko da dogura.
Pobjeda ili poraz, treba se nositi s onim što dolazi kasnije.
Samo jednom im se daje takva šansa, a 17 godina neće imati zauvijek.

Film nas uči da iako nekada u našim zivotima zgrabimo nešto, držimo se toga pod bilo koju cijenu, dolazi trenutak kada to moramo napustiti, nastaviti sa životom. Odrasti. Jer, koliko god ova rečenica zvučala patetično, ”Život ide dalje”.

Damir Šljivić