Preminuo Andrzej Zulawski
Cineast strasti
Renomirani poljski reditelj Adrzej Zulawski, nedavno je preminuo u 75 godini u Varšavi, nakon kratkotrajne borbe sa zločudnim tumorom.
Prozvan “cineast strasti” , ostavlja sjećanje na jake i intenzivne osjećaje i svu vrstu ekscesa izazvanih strašću sa dozom nasilja,
perverziteta, erupcije… Zulawski se branio ističući kako se radi o poletnosti, elanu kao i romantičnosti zadnje prilike ispoljavanja prirodnih, ljudskih osobina. Sve to ga je stavljalo u središte postojanja i što je najznačajnije njegovog umjetničkog izražavanja.
Rođen 22. studenog 1940. godine u Lvovu danas ukrajinskom gradu, u isparčanoj Poljskoj utonuloj u Drugi svjetski sukob, zapamtio je neprestalne zločine, poniženja i bijedu zbog koje je izgubio sestricu.
Sin diplomate zaposlenog u Parizu, zatim veleposlaniku u Unescou nakon rata, posjedovao je povlašteni položaj živeći između Grada svjetlosti i Varšave. Nakon francuske mature upisao se u čuvenu filmsku instituciju Idhec, današnji Femis. Filozofiju je završio na Sorbonne, vrativši se ubrzo u Poljsku gdje je bio asistent, velikog Adrzeja Wajde.
Ujedno filmski kritičar i književnik, Zulawski počinje smetati vlastima nakon objavljivanja romana “Kino”, i ne samo njima. Poput drugih, značajnih cineasta novog poljskog filma označenog posebnom estetikom i kritikom uređenja zemlje, istaknutim u ostvarenjima genijalnog Romana Polanskog ili nadarenog Skolimowskog, Zulawski se spotiče o cenzuru, već na početku rediteljske karijere djelima “Treći dio noći” iz 1971. i “Vrag”, snimljenim godinu kasnije. Oba filma naglašavaju političko otuđenje Poljske, najprije potlačene i eksploatirane različitim osvajačima, posebno Prusima i Rusima.
Cineast nanovo dolazi u Pariz i snima 1975. poznato ostvarenje “Vrijedno je voljeti”/L’important s’est d’aimer/. Stvara fantastičan bračni trokut sa Romy Schneider, u ulozi malo poremećene glumice. Jacques Dutronc je prevareni suprug što želi nanovo osvojiti suprugu a Fabio Testi fotograf manipulator, koji postaje strast nevjerne žene. Njihovi odnosi su otrovni i melankolični ali se sviđaju publici i kritici pa je film, posvuda, slavljen iako zabranjen nepunoljetnim gledateljima.
Moje su noći ljepše nego vaši dani
Ogromni uspjeh i svjetska priznanja mu dozvoljavaju povratak u Poljsku gdje adaptira znanstveno-fantastični roman “Srebreni globus”, svog ujaka Jerzyja Zulawskog, napisan početkom 20. stoljeća. Tadašnji ministar kulture zaustavlja zadnje scene filma, smatrajući kako izvan zemaljski konflikt predstavlja metaforu borbe poljskog naroda za nezavisnost! Film je predstavljen tek 1988. godine, sa vidljivim stigmatima cenzure.
Zulawski je nanovo na putu. Najprije u New Yorku potom Berlinu nadomak istočnog bloka Europe, izvora rediteljevih nemira i strepnji.
Surađuje s Enkijem Bilalom poznatim galskim crtačem porijeklom iz Ljubuškog, koji ostvaruje dekoraciju njegovih teatraskih postavki. U njemačkoj metropoli snima “Posesiju” 1981. godine sa nadahnutom Isabelle Adjani, čija je intenzivna gluma pridonijela planetarnom uspjehu ostvarenja u kojem se isprepliću stvarnost i fantastika, nesvakidašnih ličnosti. Osobni život reditelja je pridonio ugođaju jer se Zulawski rastavljao od prve supruge sa kojom je imao sina Ignacyja, fotografa u San Franciscu, rođenog 1978. Ujedno je i otac Xaweryja, dans 45-godišnjaka, također filmskog reditelja.
Trećeg sina Vincenta mu je rodila galska diva Sophie Marceau od koje je bio stariji 26 godina. Bili su u braku 17 proljeća i dobili sina 1995. Lijepa glumica je junakinja ostvarenja “Svojeglava ljubav”, snimljenog 1985. Godinu ranije Zulawski postiže značajnu prođu sa “Javnom ženom”, djelom koje je proslavilo galsku umjetnicu poljskih korijena, Valérie Kaprisky. Marceau je glavna interpretatorica poetičnog filma iz 1989. godine, o euforiji strasti što prelazi u zanos i trans, predivnog naziva “Moje su noći ljepše nego vaši dani”.
Francuskinja je glumila i u “Vjernosti” filmu iz 2000. godine, malo prije njihovog raskida, godinu kasnije. Nakon desetljeće i pol odsustva Zulawski je prošle godine predstavio “Cosmos“, zahvaljujući producentu Paulu Brancu, sa kojim je htio adaptirati i djela Hugoa i Dostojevskog ali ga je smrt preduhitrila. Film nagrađen za režiju na Festivalu u Locarnu, predstavlja fantastiku kao parantezu svakidašnjice. Zadnja poruka stvaratelja koji je osobno postojanje i preživljavanja, spojio sa strasti prema slobodi i nezavisnosti rodne grude.
Džana Mujadžić