Ostvarenje o BiH na čuvenom Festivalu Realnog filma u Parizu
Kada oružje utihne
Austrijskom reditelju iz Beča Nicolausu Geyrhalteru je organizirana restrospektiva dokumentarnih ostvarenja na u svijetu slavnom i uvažavanom Festivalu Realnog filma, koji je upravo završen nakon 10 dnevnog programa u poznatom pariškom kulturnom centru “Georges Pompidou”, popularnom Beaubourgu. Osim jako hvaljenog “Homo Sapiensa” prikazanom na ovogodišnjem Berlinaleu, Parižanima je projiciran i cineastov film iz 1997. godine, nazvan “Godina poslije Daytona”/Das Jahr Nach Dayton/ u trajanju od 204 minute.
Ostvarenje je nastalo 1996, za vrijeme Geyrhalterovog jednogodišnjeg boravka u Sarajevu i putovanja u sve dijelove zemlje, gdje je nalazio pogodne osobe što su odgovarale njegovoj nakani isticanja ratnih događaja, kao i mogućnostima suživota među različitim zajednicama. Snimao je izjave i sjećanja žitelja, poput mehaničara Rajka što se iz Hadžića selio u Bratunac, u kuću prognanih Bošnjaka za koje je ovaj bivši srpski vojnik izjavio “Biće da su u Njemačkoj”! Posebna i magična upotreba dubinske slike, danas 43-godišnjeg reditelja dala je specifican značaj prognanim isto kao i pokretna te animirana okolica, objašnjavaju cineastov nesvakidašnji način snimanja usmjeren protiv televizijskog, jedno dimenzionalnog prikazivanja usmjerenog informiranju i obrađenom kao izvoru aktualnosti.
Reditelj najprije upozorava na značajne promjene i degradaciju ljudskih postojanja, naglašavajući događaje u periodu nakon prestanka oružanog konflikta, slijedeći ideju jednog od svjedoka rata: -Lako je upaliti vatru čije je gašenje teško i dugotrajno”!
Upečatljiv je susret sa Nerminom, sarajevskim glumcem što uspijeva nastaviti karijeru uprkos činjenici da mu je granata uništila obje noge. Zahvaljujući svoje četiri “djevojke”, trima naslijednicama i supruzi Srpkinji, on i ostvaruje svoje namjere. Dirljivi su susreti s Amrom, Nikolom, Salkinom i Eminom, Lejlom, pastirom Halidom i njegovom austrijskom “kuburom”.
Margine u fokusu
Nicolaus Geyrhalter koji je za film “Godina poslije Daytona” dobio značajna priznanja u Duisburgu, nagradu Berlinskih novina, Filmpreis ili priznanje Joris Ivens u Parizu, ističe da pored malih popravki ne bi mijenjao film snimljen sa 24 godine, priželjkujući još uvijek neostvarenu projekciju na Sarajevo Film Festivalu. Cijenjena su i njegova ostvarenja “Bolnica Dunav”, “Zapad ili Zemlja povečerja” , “Pripyat” o ispražnjenom gradu Pripajatu kod Cernobyla, opustošenom nakon radijaciije.
Festival Realnog filma upriličio se po 38 put u slavnom Beaubourgu pokazavši 150 kvalitetnih, gotovo nepoznatih ostvarenja u četiri različita natjecanja i brojnim pred premijerama potvrđenih cineasta poput Franca Piavoli, Akrama Zaatarija, Florence Jaugey, Franka Pinede, Sergeja Loznice. S ovogodišnjim izdanjem Festival je potvrdio baznu namjenu: pokazati bogastvo dokumentarnog filma različitim gledateljima, približiti im eksperimentalna djela, angažirana, poetična i pasionirana. Potom omogućiti difuziju, najnereprezantnijeg filmskog žanra. Ove godine su u fokusu festivala bile albanska i palestinska kinematografija što su ugodno iznenadile francuske ali i planetarne filmofile.
Ovogodišnje izdanje Festivala obradilo je marginalitete: geografske i ekonomske pa kulturne posebnosti kao sto je prijetljivo u filmu “Hotel stroj”, francuskog reditelja Emanuela Liche, koji opisuje život u ratnim hotelima među kojima je i sarajevski “Hollyday Inn” .
Džana Mujadžić
