“Kuda ideš, Aida?” – Priča o genocidu, bez genocida – recenzija

Radi se u najmanju ruku o neupečatljivom filmu koji neće ostaviti na vas bogzna kakvog efekta, niti po pitanju priče, glume, ili bilo kakvih specijalnih efekata. Istina spram filma bila je neuporedivo strašnija i šokantnija, a sami film, osim u par scena, neće uspjeti ni približno da vam dočara dođaje iz ’95. godine u Srebrenici.

Da bismo mogli da govorimo o samom filmu moramo prvo da se podsjetimo definicije genocida, a on između ostalog kaže da je genocid najgori oblik “zločina protiv čovječnosti” – usmjeren na istrebljenje i uništavanje cijelih “rasnih”, etničkih, nacionalnih, religijskih i drugih skupina.
Uporedo sa biološkim iskorjenjivanjem žrtava, brišu se i prepoznatljivi tragovi njihove materijalne i duhovne kulture (“kulturocid”), tj. uništava se njihovo sveukupno bioantropološko i socioantropološko biće.

Prva presuda za Genocid u Srebrenici uslijedila je 2001. godine od strane Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), koji je osudio generala Radislava Krstića za genocid na 46 godina zatvora. Nakon toga uslijedile su brojne presude za genocid koje uključuju i Radovana Karadžića i Ratka Mladića …

Dakle, film “Quo vadis, Aida?” se bavi jednim od najtežih zločina počinjenih u BiH u periodu od ’91-’95., ali ujedno i brojčano najvećih jer je tokom jula 1995. godine ubijeno 8372 osobe, uglavnom Bošnjaka, pa je jasno da se radi o velikoj temi za čiju su obradu potrebne velike pripreme i velika finansijska sredstva.

Sredstava svakako nije nedostajalo za ovaj projekat, jer je film raspolagao budžetom između 3,5 i 4 miliona eura. Ovo ga vjerovatno čini najskupljim bosanskohercegovačkim filmom ikada. Međutim …

Snimiti film o užasima genocida bez prikazivanja užasa genocida je u najmanju ruku neozbiljno, iz bilo kojeg ugla da to posmatrate.

Radi se u najmanju ruku o neupečatljivom filmu koji neće ostaviti na vas bogzna kakvog efekta, niti po pitanju priče, glume, ili bilo kakvih specijalnih efekata. Istina spram filma bila je neuporedivo strašnija i šokantnija, a sami film, osim u par scena, neće uspjeti ni približno da vam dočara dođaje iz ’95. godine u Srebrenici.

U filmu nije prikazano niti jedno ubistvo, iako je ubijeno 8372 osobe, nije prikazana niti jedna masovna grobnica, iako je otkriveno 95 masovnih grobnica u i oko Srebrenice, u filmu o genocidu nije prolivena niti jedna kap krvi …

Film je često dosadan i nezanimljiv, sa predugim fokusom na totalno nebitne stvari, dok se okolo dešavaju nezamislive stvari.

O silovanju da i ne govorimo, njega nema ni u naznakama, osim u jednoj kratkoj sceni koja i može i ne mora da aludira na to.

Djece u filmu skoro da i nema, osim jedne novorođene bebe, iako su hiljade djece i posmatrale dešavanja i proživljavali ih zajedno sa drugima.
Dječiji ugao posmatranja i doživljavanja stvari je najupečatljiviji i najprije će izazvati suosjećanja kod publike i dočarati im stvarnost. Toga su svjesni u Srbiji, pa tako samo pogled na trailer filma ‘Dara iz Jasenovca‘ izazvaće emocije kod većine ljudi. Jer samo monstrumi neće suosjećati sa dječijim patnjama, a ostali trebaju da ih osjete, i pamte …

Naravno, neki bi mogli da tvrde kako ovo nije film o genocidu nego o Aidi, međutim film prati Aidu koja se nalazi u bazi UN-a za vrijeme genocida u Srebrenici, kao što film ‘The Pianist‘ uglavnom prati jednog lika, ali kroz njegovu priču možeš da osjetiš i da doživiš užase koje je prošao i on i narod kojem je prapadao. To sa ‘Aidom’ nećeš doživjeti …

Mladić je prikazan onako kako je sam sebe prikazivao pred kamerama, dok njegova djela izvan kamera nisu vidljiva na ovom filmu, pa bi ga publika koja ne poznaje stvarne događaje mogla okarakterisati kao pozitivnu i razumnu osobu.

Poenta filma ili ne postoji ili je ja ne vidim, ili se naprosto zove ‘Šta ćeš … Život ide dalje’. Ovo zadnje je najvjerovatnije, jer osmijeh na licu žene koja predaje u školi unuku čovjeka koji je među odgovornima za ubistvo njena dva sina i muža, je potpuno nejasan, bar meni …

Film nije totalno bezvrijedan, ali nažalost nije ni ništa posebno. Historijski je tačan kao i opis cijelog čovjeka na osnovu jednog nokta, a umjetnički ništa upečatljivo, ništa spektakularno niti nezaboravno …
Blijed i blag prikaz nečega što ne smije da bude blijedo i blago prikazano.

Teufik O. / Ocjena: 6/10

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *