Kritika filma “Quo Vadis, Aida” u magazinu Variety

Najznačajniji magazin iz oblasti stručne analize filmskog poslovanja, Variety, objavio je kritiku filma “Quo Vadis, Aida“/ Kuda ideš Aida?, rediteljice Jasmile Žbanić, koji je premijerno prikazan na Venecijanskom filmskom festivalu.

U nastavku prenosimo ovu kritiku filma koji govori o bosanskoj prevoditeljici UN-a razapetoj između poslovnih dužnosti i porodice u događajima koji prethode genocidu:

Da bi se dočarao obim ratnog zločina poput genocida u Srebrenici, u kojem su 8.372 civila, uglavnom muškarci i dječaci, ubijeni od jedinica vojske bosanskih Srba u julu 1995. godine, filmsko platno mora biti široko. Ali često, taj obim može značiti nižu rezoluciju kada se fokusirate na nešto, pri čemu se gubi pojedinačni ljudski utjecaj. Ali, ovo je opasna ravnoteža rediteljice Jasmile Žbanić koju zapanjujuće dobro postiže u svom duboko uvjerljivom, mučnom i srceparajućem filmu “Quo Vadis, Aida?”, koji nas podsjeća da je svaki od njih 8.372 ubijenih, individualno, eksponencijalno umnožavanje užasa.

Najnadahnutija kreativna odluka u ovoj osjetljivo fiktivnoj verziji istinitih događaja dolazi u obliku glavne junakinje filma Aide, Srebreničanke koja radi u holandskoj bazi UN-a u blizini kao prevoditeljica, a koju s puno takta i osjećaja igra srbijanska glumica Jasna Đuričić.

Aidina pozicija između neučinkovitog odgovora UN-a na srpski upad u grad koji je nominalno pod njihovom zaštitom i njene lične uloge supruge i majke, stavlja je u tačnu vezu institucionalnog i pojedinačnog učešća u sukobu. Njena je pozicija na neki način paralelna sa pozicijom rediteljice Žbanić, koja je kao autor filma dužna kontekstualizirati širu priču, ali kao Bosanka koja je za vrijeme genocida u Srebrenici živjela pod opsadom u Sarajevu, također ima akutni, lični ulog.

Zbog svog “privilegiranog” položaja (propusnica UN-a koju ima oko vrata poprima gotovo mitsku važnost dok prolazi kroz prepreke koje drugima određuju život ili smrt), Aida ima pristup lokalnoj komandi UN-a koju predvodi holandski pukovnik Karremans (Johan Heldenbergh) i njegov zamjenik Franken (Raymond Thiry). Bez oslobađanja od lične odgovornosti, složenim, ali bistrim scenarijem Jasmila Žbanić pokazuje da su u nemogućoj situaciji ovi muškarci i ostali vojnici, ljekari i prevodioci koji su Aidine kolege i prijatelji u bazi UN-a.

– Ovdje imamo pravila. Slijedimo pravila – kaže Aidi Franken kao odgovor na njene najnovije očajne pregovore u ime svoje porodice.

No, kada Karremansovi nadređeni ne izvedu obećane zračne napade, srpske snage pod vodstvom generala Ratka Mladića (Boris Isaković), ratnog zločinca po zlu poznatog već tada, nekažnjeno se uvlače u grad, a kolona izbjeglica se pojavljuje tražeći zaštitu u bazi UN-a… Jedan od Aidinih sinova, 17-godišnja ambiciozna rock zvijezda Sejo (Dino Bajrović) ostvaruje relativnu sigurnost u prenatrpanom objektu. Ali, njen suprug, direktor škole Nihad (Izudin Bajrović) i prestrašeni stariji sin Hamdija (Boris Ler) ostali su vani zajedno sa hiljadama drugih ljudi koji se prže po velikoj ljetnoj vrućini pred vratima.

I tako započinje serija eskalirajućih “Sofijinih izbora” za Aidu, čiji je posao prenositi sve nemoćnije i ponekad dokazivo lažne, u konačnici fatalne naredbe UN-a svojim prestrašenim bosanskim komšijama, istovremeno pokušavajući proširiti vlastitu zaštitu UN-a na svoju porodicu. I to sve prije nego što se Mladić pojavi u bazi i počne nemilosrdno dijeliti izbjeglice prema spolu.

U toku su rasprave oko estetizacije zvjerstva, koje se periodično ponavljaju u festivalskim krugovima, no Žbanić izbjegava ovu zamku snimajući film kojim nenametljivo, ali inteligentno, uz pomoć snimateljice Christine A. Maier, ipak stvara opipljivo intenzivirajuću dramu, potpomognutu trilerskim ritmovima montaže Jaroslawa Kominskog.

I takvo kakvo je, pripovijedanje priče pronalazi prostor za detalje koji dodaju emocionalnu i historijsku oštrinu filma: izgaranje Nihadovog ratnog časopisa; šegačenje srpskih vojnika koji su prije rata bili Aidini studenti; način na koji Mladić velikodušno dijeli hljeb i toblerone i Coca-Colu porodicama koje će uskoro rastrgati.

Genocid u Srebrenici postao je predmet intenzivne politizacije, sve do mjere poricanja genocida, na što moralna jasnoća filma Jasmile Žbanić djeluje poput prijekora. Ovo nije historijski revizionizam, ako ništa, “Quo Vadis, Aida?” radi na nerevidiranju historije, fokusirajući nevolje žrtava kao oko oluje zla – ne samo samog genocida, već šireg zla institucionalnog neuspjeha i međunarodne ravnodušnosti.

Završavajući dirljivim epilogom koji razumijeva i kao nadu u saradnju u budućnosti i kao vapaj i tjeskobu za preživjele koji i sada moraju živjeti uz one počinitelje koji nikada nisu izvedeni pred lice pravde, ovo je žestoko impresivna rekreacija nemogućih dilema koje nikada nisu trebale nastati, situacija koje se nikada nisu trebale dogoditi i ljudske katastrofe koja se nikada ne smije zaboraviti.