Početna / Recenzije / James White – Recenzija

James White – Recenzija

Ne želim da postanem dosadna u izboru filmova koje želim da vam preporučim za gledanje.
Na moju, a možda i veliku žalost nekih od vas koji ćete slučajno otvoriti ovu recenziju, to će uvijek biti oni filmovi za koje, mirne duše, mogu da budem sigurna da ih neće gledati masa ljudi željna nekog adrenalinskog doživljaja i specijalnih efekata o kojima će razglabati danima.

Makar i po cijenu toga da me nazovete smaračicom-neću odustati od svoje male misije-da vas lijepo i ljubazno prisilim da pogledate neka “mala” remek djela koja udaraju šamar svijetu nenaviklom na teme o kojima se malo govori, a u takve spada i tema obrađena u ovom filmu.

Što se nekih trivija tiče, u današnje vrijeme je jako lahko doznati sve o tome ko je radio na ovim ostvarenjima i uvijek ću se truditi da što više izbegavam neke činjenice, osim onih koje su neophodne da vam se, eventualno, približi nečiji rad, a vi guglajte ostalo.

Glavna uloga dodijeljena je odličnom, a meni jedva poznatom glumcu- Christopheru Abbotu. On je James White, razuzdani mladić u ranim dvadesetim godinama koji pokušava naći svoje mjesto pod sumornim nebom New Yorka. Njegove pretenzije da postane pisac, čine se neostvarive i stičete utisak da ovaj mladić, u početku dosta plastično predstavljen, nema mnogo šta da ponudi.
On troši svoje noći na pijančenje, na bahato ponasanje prema svom okruženju, na drogu, promiskuitet, na sve čemu se prepušta mlad čovjek današnjice, u velegradu koji pokušava da u prvi plan izgura umjetnost i krativnost sa osvrtom na sve one umjetnike koji su potekli iz njega. Nije lhako živeti pod pritiskom sopstvenih težnji koje mogu da te uzdignu, ali i da te samelju kada se suočiš sa nedostatkom talenta koji će te zauvijek držati na samom dnu sa svim ostalim, neostvarenim umjetnicima.

James podsvjesno zna da spada u red tih osrednjih i njegov nedostatak samopouzdanja stvara od njega nezadovoljnog muškarca koji postaje ciničan, grub i neosetljiv na emocije bližnjih. Neprestano istrajavanje na dangubljenju i nedostatku jasnih ambicija da pokrene svoj život sa nule, dovodi ga u stalni verbalni sukob sa njegovom majkom.

Gail je žena sa jasnim ciljem- da svog sina usmjeri na pravi put. Iako ponekad izgleda naivna u situacijama u kojima se ne snalazi baš najbolje, ona daje sve od sebe da ne uvrijedi nikoga i da njeni postupci budu u skladu sa uvjerenjima kojih se pridržava. Međutim, stalno brine zbog sina koji spava na njenom kauču i ne čini ništa kako bi poboljšao svoj položaj. Tjera ga da potraži posao, ne bi li na taj način skrenuo sa puta samodestrukcije i oteo se ispraznosti kojoj se prepustio nakon očeve smrti.
U ulozi majke našla se Cynthia Nixon i zbog toga sam jako zadovoljna jer je, definitivno, uspjela da se odvoji od role u onom odvratnom “Sex and the City”, za razliku od njenih seksualno neiživljenih koleginica koje su glumatale zavodnice i, na sreću, ostale u tom mulju, bez nekih većih šansi za iskupljenje nekom dobrom ulogom.

Cynthia je odličan izbor režisera Josha Monda i uverljivo i predano nam donosi pred oči jednu ovakvu, veoma tešku ulogu, koja joj se, naravno, isplatila, jer je film dobio mnoga festivalska priznanja i to potpuno zasluženo.
Ne znam da li ste je gledali u filmu “Stockholm, Pennsylvania”, ako niste-evo još jednog prijedloga. Nestrpljivo očekujem njenu novu uspješnicu u “A Quiet Passion” gdje glumi Emily Dickinson, tragičnu američku pjesnikinju.

Dakle, Gail se ne bori samo sa teškim vizijama sinovljeve budućnosti, već polahko posustaje u ratu sa teškom bolešću. Kancer u četvrtom stadijumu ne ostavlja joj mnogo snage i ona sve češće traži pomoć od Jamesa, koji ne ume da se snađe u krizi za koju je mislio da je kratkotrajna i prolazna.
Suočavanje sa činjenicom da je on jedina slamka za koju se njegova majka grčevito hvata, uplaši ga i on odlazi na kraći put u Mexico.
Tu upoznaje devojku sa kojom ulazi u vezu nadajući se normalizaciji života, ali ne zadugo, jer ga povratak kući budi iz usnulosti. Triježnjenje stvarnošću je nešto što dolazi naglo i ma koliko pokušavali da se pravimo da je ne vidimo, ta stvarnost se digne ispred nas poput velikog zida koji ne možemo ni preskočiti, ni zaobići.
Gail prolazi kroz pakao strašne bolesti. Ono što je nekad bila, vedra, blaga osoba, nježna i pravedna majka, žena okrenuta ljubavi i praštanju, topi se pred naletima temperature koja je lomi, pred svim nuspojavama lijekova koji dodatno truju njeno tijelo. Organizam joj se urušava pod teretom dugotrajnih bolova i postaje jasno da su dani koje će provoditi sa sinom odbrojani.

Ovakav razvoj situacije nudi nam drugačijeg Jamesa koji postaje nježan, potiskuje svoju agresivnu prirodu pred stravom majčine patnje. On je tješitelj, on je prijatelj, on je otac, brat, nježan partner tom nemoćnom biću ispred njega, izobličenom od svakodnevne agonije.
Teško se nosi sa sistemom bolničkog liječenja na koje Gail nema više pravo zbog pravila u toj smrdljivoj državi koja svjesno odbija pomoć bolesnima, nemoćnima, starima…

Tako nešto zaista postoji i u ovom dvadeset i prvom vijeku, kada je glavni bog Novac, i ne vide se naznake da će se to ikada promijeniti. Ljudsko biće svedeno je na brojke i o vama govore ko ste brojevi socijalnog osiguranja, broj vašeg tekućeg računa i iznos na njemu, kao i boja vaše platne kartice.

James i Gail vrte se u tom krugu, prepušteni jedno drugom. Sin kupa svoju majku, mijenja njenu uneređenu postelju i ne- ne gadi se govana svoje majke, on je s ljubavlju presvlači i plače zbog njenog osjećaja srama pred njim. Ništa čovjeka ne može poniziti kao ljudska dobrota i dok to gledate pomišljate na to da li i vi imate svog Jamesa. Imate li nekoga ko vas toliko voli da ne može da vas pusti čak i kad vidi da je bitka za vas život već izgubljena? Imate li nekoga ko se neće gaditi dok vas gleda kako bjesomućno povračate i ko će se truditi da u sebe unesete bar kap vode dok gorite u agoniji?Ako nemate, najebali ste!

Ovaj film vam poručuje da preispitate vaše odnose sa bližnjima, da se okružite onima koji vas iskreno vole.
Nemojte da vas zavara nečije ponašanje i, na prvi pogled, bezosjećajnost koja vam para srce. Nekada se iza te ružne spoljašnjosti kriju oni koji će bez velikih očekivanja da podmetnu leđa za vas, koji će bdjeti uz vas kad vam bude najgore i kad vam budu najpotrbniji. Čuvajte se onih koji su sa vama samo u dobru, jer dobri ljudi pokazuju se u zlu koje vas zatekne.

Mogu još da kažem da primjećujem da je izašlo nekoliko filmova sa tematikom o brizi za druge, što je veoma važno napomenuti jer je u ovim našim krajevima bolest i dalje nesto čega se ljudi srame, kao da je ta bolest došla kao kazna za nešto što su, možda i nesvjesni toga, krivo uradili. Bilo da je u pitanju kancer, AIDS, neko drugo autoimuno oboljenje, psihička bolest, ništa ne čini čovjeka toliko nesretnim kao činjenica da će o njemu prije brinuti potpuni stranac, plaćen za taj posao, nego oni najrođeniji.
Ljudi poput lika Jamesa Whitea su rijetkost i ja bih im, bez razmišljanja, dodelila oreol sveca.

Da biste razumjeli drugu stranu takve vrste brige, evo i preporuke da pogledate film “Chronic” slične tematike, s tim što se prati priča njegovatelja teško oboljelih, kojeg glumi Tim Roth.

Možda ćemo, gledajući i proživljavajući ovako teške drame, naučiti nešto o sebi i možda ćemo jednom, s ponosom, moći reći “I ja sam jednom nekome bi(o)la James White!”

Allana Wood