I, Frankenstein (recenzija)

Ono čega najviše ima u filmu “I, Frankenstain” su loše osmišljeni likovi, pogotovo likovi demona i branioca ljudskog roda. Da ne spominjem kako su loše odrađeni njihovi izgledi.
Demoni su, recimo, toliko koplikovani da živ ne znam čemu im služe silni kojekavi pipci po glavama. Drugo, sveti branioci ljudskog roda, nisu ništa do gomila okamenjenih…stvorova koji, doduše, usto još i lete. Ružni su za bića koja pri svojoj smrti direktno idu u Raj. No, ljepota je u očima posmatrača ?

Ovaj film je još jedan od standardnih filmova u kojima jedan lik mlati sve živo i mrtvo. Naprosto je takav: voli da mlati i osjeća se dobro zbog toga. I neka mu bude, ako baš takav mora biti. Ali količina klišea je naprosto prevelika, pa samim tim i film besmislen.

Na početku je pomalo mirisao na solidan filmić, međutim kako je tekao dalje tako je bivao sve gori i gori, i na kraju se samo iz uljudnosti čovjek strpi pa odgleda još jednu Hollywoodsku budalaštinu. Mogao bih, možda samo reći: Šteta uloženih para.

Ko ? Šta ? Zbog čega ? Dokle ? Odakle ? Kako ? Dokad ? Sve su to pitanja na koja nam tvorci ovog filma naprosto ne daju nikakve odgovore: niti uzroka, niti posljedice; stvari se naprosto nagomilavaju jedna na drugu, bez logike, bez reda, i bez smisla.

Ako ste baš ljubitelji takvih filmova, onda navalite. U protivnom bolje čakajte nešto drugo.