Doubt (Sumnja) – recenzija
U školi Sv. Nikola 1964., u okviru crkve u Bronxu čini se da sve teče kako treba. Sestra Alojzija Buvijer vodi svoju strogu i primitivnu politiku upravljanja školom, pri čemu ne ostavlja utisak omiljene među učenicima. Njena desna ruka je mlada, stidljiva i neiskusna sestra Džejms i paroh, otac Flin blag i odmjeren u odnosu sa učenicima. Nakon dolaska dječaka crne boje kože među bijelu djecu koji je socijalno izolovan i zbližavanja sa ocem Flinom, sestra Alojzija počinje da ispituje dvosmislen odnos između omiljenog i progresivnog sveštenika i dječaka kojeg je stavio pod svoju protekciju.
Film Sumnja (Doubt) nastao je prema hvaljenoj pozorišnoj predstavi John Patrica Shanleya nagrađenom Pulitzerom i Tony nagradom. On je svoju pozorišnu dramu sa elementima misterije prilagodio filmskom platnu.
Film su na svojim leđima uvjerljivo iznijeli Oskarovci Meryl Streep i Philip Seymoure Hoffman, te sada već dobro poznata Amy Adams. Pošto me film mnogo zainteresovao i njegova tematika koja je mnogo više od sablazni o saznanju o mogućnosti da je svešteno lice napravilo obljubu nad učenikom, čitala sam o mišljenjima drugih. Mnogi su se žalili na narativni dio koji je po njima opskuran tačnije sa kratkim i ponekad suvišnim dijalozima. Ono što nisam nigdje pročitala a meni je zaokupilo pažnju tokom gledanja je savršena scenografija. Urađena je besprijekorno.
Od odijevanja i arhitekture u gotskom stilu koji filmu daju mračnu atmosferu do sitnih, skrivenih detalja na koje treba obratiti pažnju poput kadrova snimljenih u kancelariji sestre Alojzije kada svaki put pri ulasku oca Flina podiže roletne pri čemu svjetlost pada na njega ili njegovo lice kao simbol razotkrivanja ili ipak čistote?! Scene gdje otac Flin govori o bacanju ljage na pojedinca i perja koje leti u zraku kao simbol slobode. Zakovitlanog lišća koje simbolizuje nadolazeće nemire i promjene. Scenografija je vjerno dočarala temu filma. Ne samo scenografija već me je cjelokupan film oduševio kao i gluma i smatram da su sa namjerom dijalozi urađeni ponekad šturo jer je upravo sve to doprinijelo da se vijerno dočara ono o čemu film ima namjeru da govori.
Irena Jovanović