Početna / Vijesti / Daniel Burman frojdovski cineast

Daniel Burman frojdovski cineast

Novi val argentinskog filma

Jedan od začetnika novog argentinskog filma, Daniel Burman je imao jako zanimljiv i ugodan životni put, različit od reditelja poput Pabla Trapera ili Lucrecie Martel. Rođen u judeo-poljskoj porodici iz Buenos Airesa, tvorac je neobično cijenjene i zbavne trilogije askenaskih i truffaldskih nota, pod nazivom “Čekajući Proroka”, snimljene 2001 godine. Postao je svjetski poznat tri godine kasnije filmom “Elijasov sin” a potvrdio je nadarenost ostvarenjem “Porodični zakoni”, snimljenim 2006.

Zadnji film “Felicidad” je jedno i pol satna priča o židovskoj buržoaziji i apoteozi prava na- uspješno poslovanje i život. Posjednik male firme Santiago kojeg tumači Guillermo Francella, jako poznat glumac u Argentini. Pedesetgodišnjak što pazi na svoje brkove i razmišlja kako spriječiti opadanje kose, što neumitno donosi ćelavost ipak ima povjerenja u samog sebe.

Da bi se pokazali odnosi koje održava sa suvlasnikom Eugeniem kojeg glumi Fabian Arenillas, što mu naliči kao dvojnik, reditelj pruzima kodove romantične, pomalo kich komedije, pa se dvojica suradnika pojavljuju u skupom autu, dolazeći u isti trenutak u poduzeće, komunicirajući sa klijentima a idu zajedno i u kladionicu. Nisu samo udruženi, nego naliće na blizance što sve vrijeme posvećuju načinima prodaje usisivača.

Problem je u Santiagovoj neoženjenosti, iako se on uspijeva baviti plaćenim Aphroditama. Jako je privržen Lauri, Eugenijevoj supruzi jer ima izraženu poslovnu nadarenost. Trio odlično djeluje do dana kada Eugenio nestaje. Dvoje preostalih su zabrinuti i iznenađeni a stvarni film počinje u tom trenutku. Imaju dva načina istraživanja: prvi je očit a drugi služi očuvanju poslovne i porodične diskrecije. Laura i Santiago najprije lutaju, zatim počinju planirati uposlenje Eugenijevog naslijednika, unajmljuju privatnog detektiva armenijskih korijena, kojem plaćaju svakodnevni ručak iako on stalno govori u enigmama.

Povratak u rodnu četvrt

Subtilnost Daniela Burmana je vidljiva i naglašena ali ne iznenađuje publiku. Drugo rješenje privlači gledatelje što prepoznaju izdaju, kroz koju se promaljaju fondamenti svačijeg postojanja. Ono što je izgledalo sigurno i jako, stoji na dvorcu od karata. Iznenadni osjećaj bliskog ambisa i iluzija privrženosti, objašnajvaju nepostojanost i životni rizik.

Burman sve to evocira sa mjerom i izraženom diskrecijom, zahvaljujući kvalitetnoj naraciji i trasparentnosti realizacije, pojačanim izrazitom nadarenosti interpreta.

Daniel Burman je 41 godišnjak rođen u Onceu, središnjoj četvrti argentinske prijestolnice, u koju je već smjestio “Elijasovog sina”:
“To je trgovinska četvrt, objasnio je nedavno novinarima, na pariskoj promociji flma. Prelazio sam je kao dječak, iduci u školu. Gledao sam iste prodavaonice i susretao jednake osobe, u isto doba dana i stalno razmišljao o tome kako ne nestanu? Na kraju sam postao obožavatelj tih malih ljudi i njihove sredine, u kojoj svaki događaj postane značajan i važan: dolazak novog prodavaca, zakašnjenje vlasnice ili nenadana inspekcija, koja se danima prepričavala…”

Santiago i Eugenio su nadareni pregovarači elektronskih proizvoda, ujedninjeni posebnim prijateljstvom, sve dok reditelj ne odluči otkriti njihove tajne. Ali cineast najprije slijedi mehanisme svakodnevnih navika i ustaljenosti kao i tehnike preživljavanja. Potom dolazi autokastracija i negiranje.

Argentina je među posljednjim utočistima Freudovog učenja. Tako reditelj tvrdi “Psihoanlaliziram moje ličnosti, koje nikada ne bih pustio na konsultaciju kod analiste”.To je najveća razlika između Burmana i Woody Allena, sa kojim ga odavno upoređuju. Porteno-termin kojim se označavaju stanovnici Buenos Airesa, negira analizu jer će ih scenario navesti na razumijevanje njihovog položaja.
Zahvaljujući ovakvom načinu shvatanja sedme umjetnosti, Burman snima zabavna i dirljiva djela koja umije začiniti autobiografskim događajima :

“Ono sto je autobiografsko nije doba likova nego njihovi strahovi, strepnje, dileme”- ističe autor.
Film je doživio ogroman uspjeh u Argentini, poput predzadnjeg, kojeg je Burman nazvao “Sudbina je u tvojim rukama”, što je privukao 600 000 gledatelja.
Slijedeći će se zvati “Kralj Oncea”, sa kojim se reditelj nanovo vraća u rodnu četvrt, pa prati jednog dobročinitelja i objekt njegovog djela. Objasniti će tajnu dobra, sa gledišta onog koji pomaže.

Džana Mujadžić