“Brat Dejan” film o Mladićevom “mitu”
Šta nakon zločina?
Ostvarenje “Brat Dejan”/Brother Dejan/ je bilo u zvaničnom, međunarodnom programu ovogodišnjeg, 68 izdanja Locarno Film Festivala.
Nadreni gruzijski reditelj Bakur Bakuradze je ostvario 113 minutnu fikciju o zadnjoj godini posebne ličnosti, Dejana Stanića, izolovanog uzvanika na visokim planinama. Cineast je objasnio kako je film baziran na postojanju stvare osobe-Ratka Mladića, ali ne donosi moralnu ispriku o tom čovjeku. Ne sudi mu nego ga stavlja u nezahvalni položaj nekadašnjeg mita za neke, pa jako mediatiziranog zločinca po shavatanjima drugih.
Postavlja pitanje: šta je ostalo od svega toga?! Odsutni starac gotovo izaziva sažaljenje, iako se nigdje ne pominje njegova prošlost, nego se zahvaljujući televizijskim slikama saznaje da ga traže lokalna i međunarodna pravda jer je optužen za zločine protiv čovječnosti. Prijatelji ga čuvaju i njeguju, a on provodi vrijeme u šumi, među cvijećem i drvećem.
Reditelj ga stavlja u okolnosti pokajnika finalnom, duhovnom muzikom, iako ne vjeruje da je to moguće. Ništa u ponašanju Dejana Stanića, čiju ulogu tumači Marko Nikolić, ne označava da je spreman priznati urađeno. Ličnost posjeduje izvjesni ponos jer se nije pokušao prerušiti ili pokazati otpor pri hvatanju. Jedino mijenja izgled kada se sprema za ultimnu posjetu supruzi. Izvjesni su ga prepoznali i svjedoče protiv njega.
Bakuradže ne objašnjava je li Stanić kriv ili odgovoran. To je uloga Haškog suda. Reditelja zanima šta je ostalo od “mita” generala za koji je čula cijela planeta. Starac koji je prije mnogo godina svima zapovijedao je taj kojemu se sada naređuje. Zavisi od jataka i pomagača koji ga skrivaju i hrane, jer je predmet potrage, pa posjeduje “kultni” položaj. Izvjesni se sakupljaju u njegovj blizini, stavljaju lično postojane u pitanje, a jednovremeno ih oronuli, pomalo dementni ostarijeli zločinac i ne zanima. Nije on vrijedan, nego njegov “mit”! Jako kritiziran zbog svoje slučajne ili namjerne političke neobrazovanosti, jer je dobro znano da je Mladić analiziarao, predstavljao i uzgajao svoju negativnu slavu, na jako efektan način. Čak je i samoubojstvo kćerke Ane, koje na istancan način objašnjava i u detalje predstavlja galski književnik i novinar Lionel Leroy u knjizi “Zaleđeni ljudi” /L’Hiver des Hommes/, uspio pretvoriti u zavjeru i ubistvo.
Bakur Bakuradze je rođen u Tbilisiju 1969. godine, a u Moskvi je završio Nacionalni Institut za kinematografiju. Prije sedam godina je predstavio ostvarenje “Shultes” u Cannesu, jer je bilo u zvaničnom programu “Izvjesnog pogleda”, a film “Lovac” je 2011. oduševio kansku publiku, koja ga je nagradila velikim pljeskom prilikom projekcija u okviru programa “Petnaestorica reditelja”.
“Brata Dejana” snimljenog na srpskom jezku uz učešće glumaca Miše Tririnde i Predraga Ejdusa, su producirali beogradski Art&Popcorn i ruska Vita Aklina. Rusi su dali većinu sredstava, a film je podržao srpski Film Center.
Snimanje je uprilićeno u Beogradu, Fruskoj Gori, Gocu, Pančevu Prijepolju, Titelu i Valjevu.
Ostvarenje će uskoro biti predstavljeno u nekoliko gradova zapadnog dijela kontinenta za trajanja kolokvija o zločinima 20. stoljeća.
Džana Mujadžić
