12 Years a Slave (2013) (recenzija)

Dva su filma uspjela da me šokiraju u posljednjih nekoliko godina, i zadive time što su me šokirali: Django Unchained i 12 Years a Slave.

Ono što je zajedničko u oba ova filma je prikazivanje surove realnosti bez ikakvog ublažavanja. Naravno, sudbine ljudi koje su nazivali robovima, su naprosto previše surove da bi mogle da se opišu inakakav način. Međutim, ova dva filma su u svega nekoliko scena, bar približno, uspjela da nam prenesu istine o njihovim životima.

U najboljim filmovima nisu nam potrebni specijalni efekti, vanzemaljci, ratovi svjetova; u najboljim filmovima su nam potrebne priče koje ćemo osjetiti i zbog kojih ćemo da budemo dio samog filma. 12 Years a Slave ne ostavlja nas ravnodušnim. Ravnodušni bi možda mogli biti jedino katili koji su se ižavljavali nad glavnim junacima filma, međutim, srećom, oni su davno istrebljeni.

Kad imate izuzetno dobar film onda je izuzetno teško i opisati takav film, jer kao što je rekao onaj jedan ( a ne sjećam se više koji): “Da bih ti opisao svoju knjigu morao bih da ti je pročitam cijelu”, tako je i sa vrhunskim filmovima: oni se ne daju lahko opisati, oni se naprosto moraju gledati.
Ali ono što se sigurno može reći za takve filmove je sljedeće: U takvim filmovima ne razmišljate unaprijed o mogućim sudbinama likova. Takvi filmovi vas naprosto uvuku u “sadašnjost” i drže vas u scenama koje posmatrate tako jako da apsolutno ne razmišljate o “prošlom” ili “budućem” vremenu kroz koje prolaze likovi.

Ako je umjetnost “pokušaj oponašanja stvarnosti” onda nas Sedma umjetnost naprosto odvede u nečiju stvarnost i mi naprosto smo dio nje, dio nečijeg života koji posmatramo…

12 Years a Slave je film koji ne smijete propustiti.