Venecuelanski film prvi put u Parizu
Stogodišnja kinematografija
“Prvi put se Festival venecuelanskog filma predstavlja u Parizu. Rezultat dugogodišnjeg kolektivnog djelovanja, prihvaćen je sa mnog poleta u obje zemlje, prije mogućeg predstavljanja na području cijele jugoistočne Europe. Festival najprije pokazuje kreativnost kinematografije, koja je upravo proslavila 118 rođendan. Nastojimo pokazati našu historiju, društveni život, kako gradski tako i seoski. Učinili smo da naša sedma umjetnost za nedjelju dana posjete Parizu, gradu u kojem svake srijede publika ima na raspolaganju 300 novih filmova, zablista u svom sjaju i pokaže svoj nepobitni kvalitet i raznolikost. Naši reditelji su dobijali nagrade i priznanja u svim dijelovima svijeta, na različitim jako uglednim smotrama i festivalima”-istakla je odvjetnica za kulturu venecuelanskog veleposlanstva u Parizu, nekadašnja glumica Ilsen Castillo.
Kao potvrdu svih navoda predstavila je dugometražni, igrani film “Azul y no tan rosa” čiji je reditelj Miguel Ferrari došao u Francusku nakon što mu je uručeno “Priznanje Goya” za najbolji hispano-američki film, i još 17 drugih nagrada koje je dobio na četiri strane svijeta.
Film kao sredstvo društvene kritike
Manifestacija je promovirala uspon i nadarenost venecuelanskog filma u pariškoj Latinskoj četvrti, pokazala je da se radi o nadahnutoj i bogatoj kinematografiji, još uvijek nepoznatoj na Starom kontinetu. Sa direktnom pomoći i podrškom vlade prošle godine je Venezuela producirala 40 filmova . Dvije godine ranije samo su dva projekta ostvarena, sudeći po riječima gospođe Castillo.
Istina, pojedini cineasti kao Diego Velasco, autor začuđujućeg ostvarenja “La Hora Cero”, koje je imalo ogromnu prođu i slavu u zatamnjenim dvoranama cijelog Novog svijeta, upotrebljavaju kodove da bi objavili i izrekli negativnu društvenu politiku zemlje, nepromijenjenu od početka 90 godina, prošlog stoljeća. Zahvaljujući njemu, suvremeni Zorroi: gangsteri, ubice, dileri su postali jedini branitelji siromašnih i nemoćnih.
Među predstavljenim produkcijama su “El Rumor de las piedras”, djelo Alejandroa Bellame, Brecha en el solo” dvojca Luis i Andres Rodriguez, “Diario de Bucaramanga” čije je autor Carlos Fung bio ovacioniran. Slijedili su filmovi “Havana Eva” prve od dvije rediteljice, odabrane za pariško predstavljanje Fine Torress. Nagrađivani cineast Atahulpa Lichy je predstavio predivnu legendu “El Misterio de las lagunas”, Rafael Velasquez Stanbury koji je dobio nagrade u Vancouveru, Biarritzu ili Genevi, došao je u Pariz sa ostvarenjem “Priznanje”. Alberto Angelo Mndoza je prijicirao svoj film “Dudamel”, a Alejandro Garcia Wiedmann zanimljivo djelo pod nazivom “Patas Arriba”. Diego Risquez je prezentirao fikciju “Reveron”.
Magerita Cadenas, Venecuelanka nastanjena u Parizu je promovirala lično, dugometražno ostvarenje “Cenzas Eternas”. Publika je dugo pljeskala Hermanu Jabesu i njegovom filmu “Piedra, Papel o Tijera ” koji je predstavio istisku priču o otmici malog dječaka.
Ni jedno ostvarenje još uvijek nema galskog difuzera.
Džana Mujadžić
