RecenzijeVijesti

The Salesman (Forushande) – Recenzija

SALESMAN (FORUSHANDE)

Vrag je odneo šalu onog dana kada je Trump odlučio da svojom diskriminirajućom politikom zabrani ulazak u Ameriku državljanima sedam islamskih zemalja, među kojima se našao i Iran …
Ovo je već dobro poznata činjenica svima onima koji se gnušaju ovakvog načina vođenja jedne države koja odnedavno ima za predsednika ovog mrzitelja svega što nije američko, što ima drugu boju kože, drugačiji jezik, običaje, kulturu. Ne bih nikad jednog takvog nečoveka pomenula u svom tekstu da nije direktno naudio nečemu što ne sme da dotakne mržnja, odbijanje, nerazumevanje, a to je umetnost – u ovom slučaju filmska umetnost.


Još u januaru mesecu dalo se naslutiti da će iranski film “Salesman” imati velike šanse za pobedu na ovogodišnjoj dodeli nagrada Oskar, što je otvorilo pitanja kako će ekipa koja je radila na ovom ostvarenju prisustvovati ceremoniji. Glavna glumica Taraneh Alidoosti odmah je izjavila da naće doći u Ameriku dok god je fašistički orijentisana prema njenom narodu, a i režiser filma takođe je bojkotovao dolazak na dodelu, poslavši amerikancima jasnu poruku o tome kroz šta prolaze umetnici koji samo rade svoj posao najbolje što umeju. Toliko o tome koliko se u ovoj zemlji ceni umetnost koja je van njenog govornog područja…

Sama dodela tih statua već odavno je ispolitizovana, licemerno favorizujući neke filmove koji im idu niz dlaku svojom tematikom i porukom koju šalju. Oni vole strani film sve dok se dotiče siromaštva, kriminala, trgovine oružjem, ljudima, drogom, dok se bave rasnom netrpeljivošću i ostalim temama koje na indirektan način potvrđuju njihov stav i mišljenje o zemljama iz kojih ti filmovi dolaze. Podržavajući filmove koji se bave društvenim muljem u siromašnim zemljama, šalju pokvarenu sliku i o narodu tih zemalja. No, takve ružne stvari ne bi trebalo da vas spreče da nađete vremena da pogledate film “Salesman “.

Režiser filma Asghar Farhadi jedan je od majstora novog talasa iranskog filma, čovek koji nam je poklonio nekoliko lepih dela kao što su ” The Past”, ” A Separation ” i “About Elly ” u kojem su partneri takođe Shahab Hosseini i Taraneh Alidoosti.
Mnogo bi moglo da se napiše o njegovim filmovima koji na jedan suptilan, smiren način prikazuju odnos među polovima, položaj običnog čoveka u današnjem Iranu, običaje i kulturu ove prelepe države koja je kolevka persijske civilizacije i koja je središte kulturnih prevrata i arheoloških blaga koja se nalaze samo tu i nigde više.

I u ovom filmu, Farhadi je stavio akcenat na porodicu, kao na osnovnu čeliju društva vodeći nas pažljivo pričom u njene skrivene delove, nevidljive oku nepažljivog posmatrača. Ponudio nam je pogled u odnos muškarca i žene, odnos koji je pun topline i međusobnog uvažavanja.

Emad je nastavnik u školi, a Rana je domaćica, na šta bi se mnoge moderne žene osvrnule s gađenjem. Ipak, Rana je umetnica koja svako veče, sa svojim voljenim mužem provodi vreme u radu na predstavi “Death Of A Salesman ” Arthura Millera u kojoj igra i glavnu ulogu. Farhadi je maestralno ugurao ovu “dramu” u dramu i sve ono što naši junaci ne uspevaju da kažu jedno drugom u stvarnom životu, kažu to u ovoj dirljivoj predstavi.
Život ovo dvoje mladih ljudi zakomplikovaće se nakon što se isele iz zgrade u kojoj su do tada bezbrižno živeli, a koja se zbog obližnjih radova počinje urušavati, i na ponudu prijatelja useljavaju u njegov stan. Već u samom početku postoji nešto loše u vezi sa tim stanom, ali ma koliko se Emad trudio da sazna, od stanodavca dobija tek šture informacije, koje ga ipak čine uznemirenim. Nakon saznanja da je u stanu živela žena lakog morala, on pokušava da svoju ženu drži podalje od stvari koje su ostale od bivše stanarke i oseća nervozu koja se prenosi i na njihov odnos. Rana jedne večeri, dok čeka svog muža odlazi da se istušira, a zbog zvona koje začuje, ostavi vrata stana otvorena… Već u sledećih nekoliko scena pred nas su iznesene veoma neobične slike Rane koju komšije dovode u bolnicu, kao žrtvu napada. Režiser je zadržao sve detalje ovog nedela, nagoneći nas da razmišljamo o tome šta se zapravo dogodilo nesretnoj ženi, da li je samo pretučena, ili je pala nakon što se okliznula, ili je silovana…

Ne samo da se mi pitamo, već se pita i njen muž, potpuno zatečen ženinom reakcijom kada ona odbija da slučaj prijavi policiji. Tipično razmišljanje da se ne treba dalje sramotiti tako što će se nepoznatima do detalja ispričati sve što se desilo, karakteristična je odlika malih, zatvorenih zajednica koje ne žele svoju intimu davati u svačije ruke. Međutim, problem je što Emad ne može da podnese činjenicu da nije bio u stanju da zaštiti svoju suprugu, iako je znao da je mesto u kojem žive pretrpelo kojekakva dešavanja, a on nije učinio ništa da ode odatle.

Prezirući svoju inertnost, pokušava da krivicu za napad svali na stanodavca koji te optužbe prima rezignirano ukazujući da je mladom paru pomogao kad im je bilo najgore, a da krivca treba tražiti među klijentima bivše stanarke.
Emad pronalazi ključeve od automobila kojeg pronalazi na parkingu, a to će ga navesti i na trag napadaču.

Ono što je veoma važno u ovom filmu je način na koji su prikazani ljudi koji se nose sa svojom dramom bez previše pojačanih emocija. Nema tu urlanja, svađe, pretnji, oružja, neke fatalne osvete koja bi glavnog junaka u nasim očima učinila velikim.
On je samo izgubljen čovek koji sve teže dopire do svoje supruge koja pada u depresiju ne želeći da nastavi život u tom nesretnom stanu. Ona se sve čudnije ponaša, revoltirana je što Emad i dalje odlazi na posao, nastavljajući naizgled normalno da živi, dok ispod površine raste njegova želja da pronađe napadača i sazna šta se zapravo desilo te noći.

U zadnjoj trećini filma, osetićete šta znače prave ljudske vrednosti, kada napadač biva pronađen. Farhadi gradi polako sliku modernog muslimana koji se ne odriče tradicionalnih vrednosti koje zapadnjački svet smatra prevaziđenima, a to su čast i osećaj za pravdu. Sramota kao kamen temeljac pri donošenju nekih važnih odluka u životu svakog čoveka trebalo bi da bude utkana u njegovu karakternu strukturu. Zbog osećaja srama nikad nećemo podržati ili uraditi neke ružne stvari koje će od nas napraviti moralne karikature.
U ovom filmu nemanje srama i pad u iskušenje koje dovodi do sprovođenja nedela, preti da ceo život jednog čoveka baci u ponor nemorala i odbacivanje od strane njegove porodice. Veliku ulogu u filmu ima i osećaj časti, a to je onaj osećaj kada dižete glavu visoko onda kada vam neko zgazi poštenje, dobrotu, kada vam pljunu na dom, na porodicu, na sve vrednosti koje su vam od malena usađivali u srce i kojima se ponosite.

Zavrsnica je bolno podsećanje da ste sami sebi najveći sudija i da ne možete da se sakrijete od vlastitih slabosti koje mogu da ugroze vašu ljudskost i stave vas u istu liniju sa počiniocima nedela. Žrtva koja oprašta svom mučitelju je bolna tema i tačka sa koje mali broj velikih ljudi može da nastavi dalje sa svojim životom i da pokuša da se pomiri sa gubitkom, makar po cenu toga da naiđe na osudu svoje okoline. Lako je dizati se na osvetu, nastaviti sa povređivanjem, sa blačenjem, sa maltretiranjem, ali je teško jednostavno se okrenuti i pokušati živeti sa sećanjima najbolje što možete.

U filmu ima mnogo tema koje će vas neterati da razmislite o tome koliko smo svi zapravo vrlo slični kada su ljubav i praštanje u pitanju. Dok nam se životi prepliću sa osobnim dramama, sve dok umemo da pružimo ruku u znak podrške i uvažavanja, dok pokušavamo da se sporazumemo nevešto ali uz dobru volju, ne brinem za ljude poput Emada i Rane….

Sam režiser, veliki i neponovljivi Asghar rekao je da neke zemlje prosto žele svojim narodima predstaviti druge narode i kulture kao zastrašujuće, da bi razlike pretvorile u neslaganje, neslaganje u neprijateljstvo, a neprijateljstvo u strah. Na našu veliku sreću, uvek ćemo imati one koji su hrabri da pokažu koliko smo u srcima svi isti i kako je jedino čemu treba težiti u životu dobrota i poštenje. Dok god su ti ljudi vesnici glasa nade, nikakav Tramp neće svojim neljudskim zakonima i granicama zaustaviti inteligenciju i umetnost.

Allana Wood