The Neon Demon- Recenzija

Posljednji film danskog režisera Nicolasa Windinga Refna, “The Neon Demon“, potvrdio mi je da uprkos jako dobrom filmskom opusu koji ima iza sebe, i režiser ovakvog kalibra može da se malo izgubi u prevodu…

Njegovi filmovi nisu za svakoga, nisu ni nešto posebno zanimljivi, ali ima u njima nečega što ga izdvaja iz mora osrednjih i tjera vas da ih gledate uvek iščekujući nešto veliko i upečatljivo. Bilo da je u pitanju “Drive” ili “Only God Forgives”, moj utisak je da je Refn pomalo pretenciozan i nametljiv režiser koji se previše trudi da dobro upakuje svoj proizvod u lijep, ukrasni papir i servira vam ga bez neke pretjerane želje da vam se taj proizvod svidi. Rekla bih da on jednostavno smatra da vi nema šta da lupate glavu o tome šta je pjesnik htio da kaže, već da konzumirate njegovo delo onako kako on to želi.

Međutim, njegovi filmovi imaju takvu vrstu estetike koju čete rijetko gdje vidjeti. On uspješno povezuje minimalizam u dijalogu sa raskošnim bojama kojima se razmeće kao paun. Gledajuci ih, kao da ste do grla uronjeni u čudesan svijet snova gdje su osnovne boje plava, drečavo ili zagasito crvena i zlatna. Morate se dobro potruditi da ostanete zagledani u ekran sa kojeg silaze nagli, treperavi, svjetlosni efekti od kojih mogu da vas zabole oči i to doslovno.

Izbor glumaca u njegovim filmovima mi je ponekad neshvatljiv, ali Ryan Gosling je, po meni, dobio mnogo kredita što se tiče kasnijih uloga u nekim drugim filmovima. Refn je nekako uobličio njegov glumački izricaj i udahnuo mu harizmu kao niko prije njega.

U novom filmu pratimo priču o Jesse, sesnaestogodišnjoj devojci, manekenki, koju suzdržano (a mozda baš tako i treba) glumi Elle Fanning. Ona iz male sredine dolazi u Los Angeles i snima sa fotografom Deanom svoje prve fotografije koje će ponuditi modnim agencijama.
Prva scena filma je prelijepa i proročki asocira na ono što će se desiti na kraju.
Jesse vrbuje modni agent Roberta (Christina Hendricks) i upućuje je na snimanje sa drugim fotografom koji ima grub i poremećen pristup modelima, tretirajući ih kao gomilu kostiju i kože koja će nam dočarati njegove perverzne zamisli.

Ne treba vam puno mašte da zamislite taj izopačeni svijet modelinga u kojem se kreću predatori skriveni iza raznih uloga u toj hijerarhiji kolekcionara raznoraznih gadosti, od kojih mnoge nikad neće ni biti otkrivene. Fotografi, modni kreatori, kostimografi, šminkeri, utrkuju se u tome ko će biti ekstravagantniji, zanimljiviji, ko će postati vlasnik nove igračke-devojke koja se pojavi na tom brodu luđaka.
Sa druge strane imate te mlade devojke toliko željne slave i komada tog odvratnog kolača da, prosto ne možete da ih žalite zbog stvari koje im se događaju. Kad svjesno pristaneš na to da te neko tretira kao bezimeno stvorenje, da te prepipava brojeći ti kosti i grame koje imaš na njima, kada te spusti na koljena da mu odradiš felacio, pa te proslijedi dalje da uradiš isto to nekome ko je po rangu viši od njega, kada ti zaprašuju nosić kojekakvim sranjima koja će te natjerati da bez osećaja srama radiš sve što se traži od tebe, ti nisi za žaljenje.

Sama želja tih djevojaka da se nađu na naslovnim stranama nekih modnih časopisa je nevjerovatan podsticaj da gaze jedna preko druge, da se mrze međusobno i da bukvalno, jedna drugoj kopaju oči.
O tome kakav je to psihički poremećaj u pitanju ne mogu da govorim, jer ne znam, ali znam da je taj poremećaj opasan i za njih i za predmet njihove mržnje.
Jesse je imala takvu sreću da kroz svijet hoda lijepa, bez ikakvih estetskih korekcija
koje nisu strane devojkama s kojima se upoznaje na svom putu ka slavi. Prva od njih, hladna i bezosećajna šminkerica Ruby, naizgled ima prijateljske namjere kad je uvuče u svoj glamurozan svijet. Ona ima i posao sa strane-šminkanje mrtvih da bi što bolje izgledali svojim porodicama.
S njom, gotovo uvijek, ruku pod ruku, dolaze i dvije manekenke sa dužim stažom, Sarah i Gigi.

Refn je odlično i bez mnogo riječi uspjeo da dočara svu mržnju i zavist ova tri kostura svaki put kad naivna i neiskvarena Jesse bude blizu njih. Njihova morbidna i patološka ljubomora dovešće do događaja koji će se nizati na platnu, dok vi s gađenjem posmatrate na šta je sve spremno naizgled ljudsko biće.

Spomenuću i to da je ulogu u filmu imao i nesretni Keanu Reeves, kojeg je Refn, valjda, pokušao ponovo staviti u fokus kinematografije, ali nije uspjeo, jer mi se čini da se iz Keanua malo šta još može iscijediti što se glume tiče. “Šteta… Nepovratno šteta!” što bi rekao dragi Arsen Dedić.

Elle je u apsolutno bezličnom iznošenju uloge divne, drage, naivne devojke, za mene totalni promašaj. Ne sviđa mi se ta vrsta nabeđene ljepote i žalim što je nije zamijenila njena starija sestra Dakota.
Pokušavajući da ostavi utisak opasnog vuka u tijelu jagnjeta, djeluje smiješno i često pomislite “Ma daj…”. Ona tako nailazi na sve same loše likove koji su opčinjeni tom njenom ljepotom i sve bi dali da su kao ona, da imaju bar delić nje same, što je njoj, kao, potpuno razumljivo.
Možda je režiser htjeo ostaviti drugačiji utisak o njoj, ali ja sam vidjela samo jednu narcisoidnu osobu zagledanu u sebe samu, devojku koja prkosi svojom nadmenošću i provocira već isprovocirane, izgladnjele zvijeri oko nje.

Bilo je momenata u filmu kada se ponijela ljudski u nekim odvratnim situacijama i tako pokazala ono malo duše koju mora imati i jedan takav, bogom dan, živi stvor, naviknut da se pred njom kleči i moli.

Kako film ide ka svojoj završnici, u prvi plan dospijeva Ruby koja priželjkuje Jesse od prvog trena kada ju je ugledala.
Njena uglađena spoljašnjost paravan je za opscenosti kojima se razmeće u intimnijoj atmosferi, uključujući i nekrofiliju sa kojom Refn malo provocira gledaoce.

U filmu ne nedostaje ogavnosti i ukoliko volite bizarnosti, pronaći čete ih u zadnjim minutama filma, po meni najboljima, jer režiser donosi stravične scene koje ne bih da opisujem jer se iskreno nadam da ćete pogledati film, pa ne želim da vam umanjim doživljaj.
Ko spada u grupu gadljivih, zaobiđite ove scene.

Iako film nije ni H od horora, on to ipak postaje na jedan suptilan način zato što pokazuje da je čovjek najveća od svih zvjeri koja je ikada hodala ovom planetom.

Takođe, Refn se pozabavio temom ljepote koja je predmet zavisti, što u suštini i nije nešto novo, s obzirom na to da su i bajke savršeno uspjele da dočaraju taj fenomen.
Sjetite se samo Snježane i Pepeljuge, čija je ljepota dovela do krvoprolića i borbe za opstanak. Štavise, Pepeljuga bi mogla savršeno da odgovara Refnovoj zamisli zapleta-imamo mladu ljepoticu koju mrze i žele da je se otarase njene manje lijepe sestre i mačeha, u ovom slučaju odbačena, posesivna žena koja ne uspijeva da zadovolji svoj seksualni apetit sa Jesse.

Ljepota često jeste prokletstvo sa kojim moraš naučiti da živiš. Nije lahko svakodnevno trpiti komentare na račun lijepe njuške, ali nađe se način da se i tome stane na rep. Par otresitih i direktnih rečenica brzo daju na znanje da niste samo lijepi, već i da niste glupi. Na moju veliku žalost, žene su same sebi najveći neprijatelj i često svoju ljepotu koriste za razne ciljeve koji brukaju ženski rod.

Iako ne volim muziku koju je režiser odabrao kao podlogu za svoj film, a koju je komponovao Cliff Martinez, saradnik i u prethodna dva ostvarenja, ona savršeno odgovara scenama. Možda ću napraviti grešku ako napišem da me, iz nekog razloga, atmosfera u filmu stalno podsjećala na Davida Lyncha. U nekim scenama sa tom napadnom muzikom, iz sjećanja su mi dolazile slike iz “Lost Highway” i očekivala sam da će se pojaviti Bill Pullman uz Rammsteinovu pesmu “Rammstein” i pobiti sve živo.
Čak i dok Ruby leži u kadi uživajući u kupki od Jessine krvi, ja sam videla Marilyn Mansona u porno sceni iz Lynchovog filma dok se u pozadini zloslutno čuje divna “Heirate Mich”… Jedan je Lynch, a ostali su blijede kopije.
“Lost Highway” završava prizorom puta kojim se glavni junak odvozi autom u svoje ludilo, sa žutim trakama koje kroz noć promiću ispred vašeg lica, dok Bowie peva “I’m deranged”.
“Neon Demon” završava odlaskom neke žene, za koju ne znamo sa sigurnošću ko je i kuda ide nakon totalnog pomračenja izmučenog uma, kroz prema nečemu što će za nju biti novi život.

Voljela bih kada bih mogla da napišem da me je Refn ostavio bez daha, ali ono što je istina je da mi je utisak mlak i da me je strah da će njegov sljedeci film iči tragom već viđenog, a to neće biti dobro.

Allana Wood