Francuski ‘Vanity Fair’: Kusturica-ljudožder!

Čovjek s planine

Reporteri čuvenog magazina su obišli kako kažu, “Ljudoždera sa Mokre gore” koji je prema njihovim zapažanjima čovjek nekog drugog vremena, čija umjetnost više nije što je nekad bila.
Podsjećaju čitatelje kako je prije četiri godine u Cannesu, tadašnji ministar kulture Frédéric Mitterrand, koji je “čovjeku s planine” uručio galsku Legiju časti, istakao: “Srpski reditelj je kreirao jedinstvenu i kontrastriranu filmsku intrpretaciju, odnosno sintetično izricanje života u kojem nadprirodno, ublažava brutalnost stvarnosti a bujnost postojanja, prolazi kroz vjetar historije”!
Po zapažanju galskog izvještača Joshue Levina, reditelj, rođen u BiH i Bošnjak, je kao izašao iz ličnih filmova: “Visok, iznijansiran i nezgrapan, nesposoban vladati najednostavnijim instiktima. Kusturica je od tog sirovog ponašanja napravio svoj image pa je na Canneskoj smotri, kada je 1995 godine nanovo dobio Zlatnu palmu za “Underground”, sa sinom Sveborom upao u tuču, jer je jedan od čuvara ocijenio kako se neko previše približio francuskoj glumici Carole Bouquet.

Emir odnosno Nemanja, odveo je Francuze i u Andrić grad, pa se naljutio jer su ga pitali kako i zbog čega je dobio velika sredstva da sagradi turistički grad, koji je kako ističu “jedno veliko kich selo”!

Levine je susretao cineastu 18 mjeseci, pa je imao priliku vidjeti u Drvengradu projekciju dvije scene, još ne završenog ostvarenja “Mliječni put”. Siguran je kako se Kusturica nada staroj slavi i uvrštenju u zvanični program dugometražnih ostvarenja u Cannesu, za godinu dana.
Thierry Frémaux, glavni delegat najpoznatije svjetske filmske smotre je čest uzvanik Kustendorfa, grada koji mu je na raspolaganje stavio nekadašnji prvi ministar Srbije, Vojislav Kuštunica, za smiješan iznos od 2500 eura.
Reditelj je galskom reporteru objasnio da je u ratu izgubio Sarajevo sa kojim je u “hladnom ratu” pa mu se egzil impozirao. Tako je bio u Francuskoj te je 2004. godine prodao kuću u Normandiji, popevši se na planinu u Srbiji. U svom improviziranom selu, spoju lokalnog folklora i baroka, nazvao je kuće Luchino Visconti ili Naom Chomsky, a jako karikaturiranog Georgea Busha je zatvorio u čeliju, smještenu u blizini crkve.
Reditelj mrzi Brucea Willisa iako mu ovaj ništa nije uradio, osim što je izjavio da će pokloniti dva miliouna dolara onome ko uhvati Saddama Husseina, što Kusturica smatra pogrešnom ideologijom. Zanimljivo je da je državnik u pitanju, već dugo mrtav!

Trivijalan i težak film

Kusurica prima i svjetske umjetnike u selo. Lavine je vidio Bérénice Bejo i Paola Sorentina. Saznao je kako je novi No Smoling orkestar, bio jako dobro primljen u Rusiji i Latinskoj Americi .

Ali nakon neuspjeha djela “Obećaj mi” iz 2007. godine, sa kojim je bio nanovo u Cannesu, producent Pierre Edelman, također čest posjetitelj Drvengrada, je povjerio Vanity Faire-u “Kritika ga je ocijenila “trivijalnim i teškim”, a film je ustvari, istinska katastrofa.
Što je najneobičnije, Kusturica i dalje želi dostići vrhunac, dobiti i treću Palmu u Cannesu, a profesionalcima predstavlja mediokritete. Najviše mu smeta gubljenje razine. Jedini cilj mu je nanovo biti među najcjenjenijim rediteljima, što više nije”, ističe pariški izvještač!

Pokazane scene su, navodno, daleko od očekivanog, što su oba Francuza primijetila. Film je prožet religioznim osjećajima i evoluira u neobičnom pravcu, daleko od smjera koji stručnjaci i filmski djelatnici od njega očekuju. Edelman nije siguran da će prodati djelo.
Uglavnom, Kusturica koji je odgojen kao Bošnjak, postaje pravoslavac 23. aprila 2005, uzima ime Nemanja po osnivaču čuvene srpske dinastije, još uvijek jako slavne i popularne među stanovništvom Srbije. Reditelj nosi ime čija se veličanstvenost-raspršila!
“Veliki sam vjernik. Vratio sam se pravoj vjeri i zbog mojih pravoslavnih korijena, prije dolaska Otomana. Otac mi je bio partizan. Borio se protiv nacista. Majka također. Uprkos našem muslimanskom prezimenu, dijelimo isto porijeklo. Nakon raspada Jugoslavije, lokalni i međunarodni autoriteti su odlučili podijeliti Bosnu na male nacije, našao sam se u dramatičnom položaju. Majka mi je bila na samrti, a ja sasvim obezglavljen događajima u zemlji. Otac mi je umro početkom rata i nisam imao ničiju podršku, niti znao šta raditi. Nista više nije bilo kao prije.”

Cineast je američkom Parizaninu pokušao razviti veliko srpske teorije koje ovaj nije prihvatio, nego je objasnio čitateljima nacionalistička nastojanja Vuka Karadžića i Ilije Garašanina, cineastovim uzorima.

Joshua Levine je citirao Tima Judaha i njegova istraživanja kojima je pokazao da su većinski stanovnici BiH, potomci Slavena koji su tu živjeli prije dolaska Otomana, pa su sa komđijama i rođacima, nazvanim Hrvati ili Srbi, održavali uglavnom dobre odnose. Problem je što se ta stvarnost mnogo ne dopada Srbima, koji odmah izgube smisao za rasuđivanje.

U tekstu je navedeno mišljenje Dennisa Gratza koji je upozorio Levina na scenu iz “Undergrounda” što pokazuje slovenske i hrvatske naciste, dok su kod Kusturice, svi Srbi rodoljubi.

Andrić grad je umjetnička galerija u logoru

Cineastov rođak, Edin Numankadić, koji još uvijek živi u Sarajevu po zapažanjima galskog izvještača je uglađen i pristojan, koliko je Kusturica svadljiv.
Iako još uvijek blizak “čovjeku s planine” objasnio je da je reditelj napasne naravi, na oca Hercegovca iz Plane. Slikar je pokazao Francuzu predmete sačuvane iz rata, uvjerivši ga da njegov rođak ništa nije izmislio, jer su Sarajlije bile u podrumima. On je njihovo prostojanje prenio na filmski jezik, koji se pokazao pogrešnim.

Jasmila Žbanić je izjavila kako je Andrićgrad isto što i umjetnička galerija u Auschwitzu.
Kusturica nije propustio ispričati reporteru Levineu da je njegov otac bio opljačkan od strane “muslimanske milicije”, te su policajci provalili u stan i pod pretekstom bombe sakrivene u cijevima, odnijeli na hiljade eura koje je porodica nastojala sakriti i sačuvati.

On koji voda Dodika po Cannesu koji je po dolasku na vlast, što su mnogi zaboravili, imao podršku visokog predstavnika EU zaduženog za primjenu Daytonskog sporazuma. James Lyon koji dobro poznaje njegov slučaj, i auor knjige izdate 1995 “Serbia and the Balkan Front”, je podvukao:
“RS ostvaruje najlošije ekonomske rezultate u oblasti. Životna razina se smanjuje, ali Dodik napada one koji mu iskazuju istinu, optužujući ih da rade za muslimane”!
Kusturica mu je vjeran nazivajući Dodika “grizzlyjem” čiju kožu niko neće lahko dobiti.

Oko cijene i finansiranja Andrić grada su brojni nesporazumi, priče između RS-a i cineastove investicione kompanije Lotika, pa je Slobodan Vaškovic snimio i film o sadržaju utvrdivši da je uloženo 23 miliona KM u gotovini, a da je grad u cijelini koštao 17,9 miliona eura.

Aktualno je Zapadu najčudnije što se snimanje “Mlječnog puta” stalno prekida. Kusturica ima u glavi nekoliko projekta: “Zločin i kazna” koji želi snimiti u Brooklynu. Zatim adaptaciju knjige Prime Levija sa grupom Rusa koji će ići od Moskve do Torina. Želi raditi i na scenariju Grodana Mihića o životu Panche Villa, za koje je htio angažirati Johnnyja Deppa, pa Benicia del Toro, ali su oba glumca promijenila mišljenje i otkazala učešće u projektu.

Levine podsjeća kako je cineast, prije nego što je postao Nemanja, htio snimiti “Most na Drini”. Umjesto toga je konstruirao Andrić grad: “Emir mi je oduvijek govorio da veliki reditelji ostvare pet ili šest dobrih filmova, ni jedan više”, povjerila je galska producentica “Arizona dreama” i “Amélie Poulain”, Claudie Ossard. Kusturica je ostvario svoje i on to zna”!

Joshua Levine piše za New York Times i Forbes.

Prevela i obradila
Džana Mujadžić