Vijesti

Eric Cantona postao cineast

Sportska priča o useljenicima

Nekadašnji međunarodni fudbaler Eric Cantona, porijeklom Španjolac, odavno je dio korzikanske raznolikosti. Aktualno se u Francuskoj kao i drugim zemljama zapadne strane Starog kontinenta, prikazuje njegov zanimljivi dokumentarac što izričito negira nedavni stav trenera Bordeauxa, Willyja Sagnola koji je istakao :
“Prednost afričkih igrača je što su dostupni- po niskim cijenama! Svaki je spreman na odlučnu borbu pa se može smatrati fizički moćnim. Ali fudbal je najprije tehnika, inteligencija i disciplina”.

Da je u drugoj zemlji, bio bi pritvoren ali Cantona upravo pokazuje svoje ostvarenje, koje šest miliona useljenika prihvata kao odgovor rasismu galskog trenera. Sa Gillesom Perezom je snimio 90 minutnu, zanimljivu priču o zajedničkoj historiji, koja ujedinjuje djecu doseljenika i fudbalsku ekipu Francuske. Značajno je napomenuti da su od 50 godina prošlog stoljeća “trobojna Jedanestorica” rječit odsjaj različitih useljeničkih valova, što stoljećima zapljuskuju Francusku. Najprije poljskih iz kojih je izronio mitski igrač Raymond Kopa, talijanskih jer su donijeli Michela Platinija, španjolskih sa Fernandezom i Cantonom, afričkih koji su izdvojili Basila Bolija i Jeana Tiganu pa magrebinskih, iz kojih je izašao Berber Zinedine Zidane, zvani Zizou.

Film započinje pokazivanjem ljubitelja fudbala na čuvenoj pariškoj aveniji Champs Elysées, nakon pobjede Francuske na Svjetskom prvenstvu 1998 godine, u čijem je sastavu bilo više igrača stranog porijekla nego izvornih Francuza.

Zatim se dva reditelja udaljuju od teme, zbog predstavljanja uvijeta života poljskih rudara iz čijih se redova izdvojio Kopa. Dokumentarac sadrži neobične preokrete udaljene od prvobitnog sadržaja ali uspijeva privući pažnju publike, pošto Cantona znalački upotrebljava nostalgiju galskih navijača, što gledaju ljubimce na početku karijere. U tim davnim vremenima, Tigana i Platini su zajedno plesali sambu u svlačionici, kada je Francuska eliminirala Brasil, 1986 godine. Pokazana su i dva Zidaneova pogotka na finalu prvenstva iz 1998.

Nostalgija adut filma

Najveća prednost dokumentarca je što se oni koji su obiljžzili francusku ekipu, napokon izjašnjavaju. Svaki igrač se podsjeća na mladost, put koji ga je doveo do nacionalne ekipe pa i svjetskog fudbala. Frontalnog pogleda u kameru, nekadašnji šampioni pričaju anegdote ali i imigrantske probleme, sa kojima su se susretali. Dok je Luis Fernadez kritičan :”Da sam pogriješio zadnji penal protiv Brasila, zasigurno bih bio smatran Španjolcem”, Zinedine Zidane jednostavno podvlači :”Mi igrači stranih korijena smatrani smo drugačijim. Roditelji su me često upozoravali- Moraš se potruditi dva ili tri puta više od drugih, da postigneš i najmanji napredak”!

Filmu ponekad nedostaje pravilan ritam ali reditelji su uspjeli u dokumentarnoj potrazi porijekla, svakog fudbalera. Upotrijebili su rijetke arhivske snimke i dirljiva svjedočenja, poput onog koje je izrekla Cantonina majka ili otac još uvijek popularnog Zizoua.

Cantona i Perez su se zaustavili na činjenici da se mnoštvu igrača galske drzavne ekipe zamjera kako ne pjevaju himnu, čuvenu La Marseillaise, koju mladi Franzuzi svih porijekla, aktualno smatraju prevaziđenom i zastarjelom. “Ranije je nismo bili obavezni pjevati”- prisjetio se Platini.

Međutim, polovicom devedesetih godina prošlog vijeka odgovorni brojnih klubova su pokušali odgonetnuti značenje fenomena :
“Jean Marie Le Pen je najprije istakao kako je previše porijeklom Afrikanaca u ekipi Hexagonea, te nisu reprezentacija nacije”- objasnio je Cantoni i Perezu, sociolog Stéphane Beaud.

Zatim je izvođenje himne postalo poput građanske diplome, pripadništva državi. Preko nje su izvjesni igrači ne uvijek Francuzi, proglašeni većim patriotima od drugih. Ali svi su nosili isti dress i snažno se borili za uspjeh i prestiž galske fudbalske ekipe.

Džana Mujadžić

Napišite komentar