Vijesti

Enki Bilal na Biennaleu u Veneciji

Relikviji izgubljene pameti

Pedest sedma međunarodna izložba suvremene umjetnosti poznata kao Biennale u Veneciji, započela je 13. svibnja i trajaće do 26. studenog. Po drugi put Enki Bilal, čuveni galski umjetnik među najslavnijim svjetskim autorima stripa, izlaže u suradnji sa venecijanskim Muzejem arheologije, posebnu instalaciju koja će krasiti trg Svetog Marca do 31. srpnja. Porijeklom iz Ljubuškog, Bilal pravog imena Enes Bilalović, rođen je u Beogradu a došao je u pariško predgrađe La Garenne Colombes, kao devetogodišnjak. Otac Adem je dugo bio Titov osobni krojač pa mu je maršalov stariji sin Žarko slučajno prostrijelio ruku. Zato ga je Josip Broz uputio u Pariz, na specijalizaciju kod čuvenih modnih kreatora.

Instalaciju je, kako sam objašnjava, ostvario poput puzla:

-Sve je pokrenuto zahvaljujući telefonskom pozivu direktora venecijanskog muzeja koji je htio objekt što podsjeća na arheologiju i prošlost. Predložio mi je da ga ostvarim. Tada sam bio u “Idemu”, litografskom ateljeu smještenom u pariškoj četvrti Montparnasse, u kojem su djelovali najveći umjetnici prošlog stoljeća : Matisse, Picasso, Miro, Dubuffet, Braque, Chagall, Giacometti, Léger, Cocteau, Colder. Neki od njih su obrađivali kamen na kojem sam također slikao prije nego što će se nanovo istrugati. Ideja upotrijebe litografskog kamena na način traga, odnosno relikvija prošlosti spojena je sa konceptom “vertige” što u ovom slučaju znači “vrćenje u glavi” što ce reći “gubljenje pameti”, o kojoj sam već razvio seriju platna upotrebljavajući ljepote brda Fuđi, ostvarenih za kuću “Chanel”, učinila mi se originalna.

Otvaranje novih perspektiva

Jednovremeno je prijatelj što je radio na sjeveru Francuske, predložio da napravim tepih po motivima mog platna pa je preostalo da realiziram zvuk o sastojcima slike : velikom kitu, ptici i metku iz kalašnjikova, što upravo prolazi! Pitao sam mog dragog prijatelja, poznatog glumca Jeana Louisa Trintignanta da na talijanskom jeziku snimi tekst, što sve to opisuje.

Primjetljivo je kako se umjetnik oslanja na historijske tragove kreirajući prostor relacija u kojemu se spajaju energije prošlosti i sadašnjosti. Tepih u središtu dispozitiva sa narativnim vezama, privlači posmatrače dekoncentrirajućom arhitekturom što upozorava na Bilalova skorija ostvarenja, što destabiliziraju pogled reljefnim ogledalima usredsređujući ga na magičnost trenutka.
Bilal poput nekolicine čuvenih tvoraca devete umjetnosti uspjeva podići žanr na posebnu razinu. Od 80 godina prošlog stoljeća ne prestaje eksperimentirati, stavljajući u pitanje samog sebe istraživanjem “osjećajnosti” crteža. “Sajam besmrtnih”, “Partija lova” ili album “Žena zamka” preveden na 50 plaanetarnih jezika, podsjećaju na umjetnikovu postojanost i neponovljivu estetiku. Rad na baletu “Romeo i Julia”, u koreografiji Albanca Angelinog Preljocaja, zatim serija platna ostvarenih za “Crvenu krv”, značajni filmovi, savršeno ilustriraju umjetnikovo nastojanje i želju, za otvaranjem novih perspektiva.

Džana Mujadžić