Autorica “101 dalmatinskog psa” izlazi iz anonimnosti

Roman fantazije i humora

Engleska dramaturginja Dodie Smith je napisala predivnu dječiju bajku, zahvaljujući svojim četvoronožnim ljubimcima. Nije oklijevala ustupiti “101 Dalmatinca”, studijima čuvenog Disneya i ostati nepoznata!

Sve je započelo neumjesnim zapažanjem jednog prijatelja gospođice Smith koji joj je povjerio: “Od tvojih psića bi se mogao napraviti predivan i udoban kaput”. Nije poznato da li je poznanik bio u rodu sa Cruellom iz Pakla, ali istinita priča o psima Dodie Smith, koji su ugledali svjetlost dana u predivnoj nastambi Santa Monice, jula 1943 godine je jako dopadljiva. Plodovi velike ljubavi Buzza i male Folly, kojoj je bila potrebna hraniteljica zbog brojnih naslijednika, psici su i junaci romana u kojem se njihovi roditelji zovu Pongo i Missis. Njima je, također, bila potrebna pomoć pa su vlasnici pošli u potragu za još jednim, većim psom.
Pronašli su napuštenog dalmatinskog psa Perditu, kojoj su dali ime po ličnosti iz Shakespeaereove “Zimske bajke”. Na žalost, epizoda je bila ukinuta, u crtanom filmu Walta Disneya.
Kao sto obično biva, originalna priča je adaptirana na velikom ekranu a pseći par se ograničio na Ponga i Perditu. Ako je film iz 1961 godine dopadljiv, treba nanovo pročitati roman Dodie Smith, pravi trezor fantazije i humora koji otkriva vješto pero i spiritualne dijaloge. Ne treba zaboraviti da je autorica najprije dramaturginja, te je teatar njezin naprivlačniji domen izražavanja.
Rođena 1896, najprije je htjela biti glumica. Zanimljivo da je postigla scenski uspjeh zahvaljujući predstavi “Dragi Octopus”, svom najvećem teatarskom uspjehu.
“Prije Drugog svjetskog rata drame i komedije bile su često izvođene”- ističe engleski književnik Julian Barnes, koji se pobrinuo o njezinom književnom naslijeđu, nakon izčeznuća, krajem novembra 1990 godine.
Kada je započela dječiju knjigu, Dodie Smith već 60 godišnjakinja koja odabrala je poznat sadržaj: dalmatinske pse. Prvi, Pongo joj je oduvijek bio najdraži, pa je tako nazvala i svog psećeg junaka. Godinu ranije je u osobnom dnevniku, čija sučcetiri toma objavljena između 1974 I 1985, napisala kako je otkrila djela autorice Enid Blyton, autorice “Kluba Pet”. Kolegica je nadahnula za dječiji roman i ništa nije moglo spriječiti ostvarivanje nauma, posebno dob njezinih budućih čitatelja, privela je brzo, uspješno pisanje kraju.
Julian Barnes se prisjeća njihovog prvog susreta, početkom 60 godina prošlog stoljeća: “Dodi je imala skoro pola stoljeća više od mene, ali smo se odmah razumjeli. Nisam osjetio dobnu razliku jer je nju sve zanimalo. Kada su Beatlesi postali poznati, kupovala je njihove vinilne ploče i napisala im dugo pismo o opasnostima uspjeha. Imala je skoro 7O godina ali to je bila odlika njezine ličnosti.

U Hollywoodu Dodie je vozila Rolls

Zbog “101 Dalmatinca” autorica je ušla u pseću fantaziju, izokrenuvši uloge. U romanu su oni psi “mladih vlasnika, njeznih i veselih koji su i pokorni”. Priča je ispričana iz psećeg gledišta, pa se čitatelj susreće sa brojnim kokerima, ovčarima i 101 malim junakom dalmatinskog porijekla, među kojima su najpoznatiji Patch, Rolly, Polly i Lucky.
“Kada bi psi znali čitati, nikada se ne bi odvajali od knjige”- napisao je jedan kritičar, u jesen 1956 godine.

Autoricin prijatelj, isti koji je iskazao neobično zapažanje o mantilu, je imao genijalnu ideju o poklanjajnu djela Waltu Disneyu, odnosno D’Issignyju, jer je po ocu poticao iz galske oblasti Normandije, dok mu je majka bila njemačka Židovka. Slavni Amerikanac je umio prepoznati dobar sadržaj, pa su Dodie i njezin suprug Alec Beesley koji su za vrijeme drugog planetarnog sukoba bili u Los Angelesu pa ostali duže jer je Beessley imao problema u Engleskoj, zbog svog protiv vojnog stava.
Dodie je pisala scenarije a stalno su odgađali povratak u Europu zbog zabrana i različitih životinjiskih karantina. Par se sprijateljio sa rediteljem Charlesom Brackettom koji je ostvario prvu, uspjesnu verziju “Titanica”. On je i pokazao tekst Disneyu. Po sjećanjima Juliana Barnesa, “Dodie je bila jako zadovoljna sa crtanim filmom a posebno jer je skupo prodala autorska prava”. Dodie Smith je voljela razbacivati novac pa se vozila u Rolls Royceu, a stalno je kupovala skupocijenu odjeću.
Julian Barnes se odmah odazvao njezinom pozivu da se brine o književnoj zaostavstini, i nastojao je da njezino autorsko stvaralaštvo ne padne u zaborav!
Djelo Dodie Smith nazvano “I Capture, I Castle” je danas smatrano kao jedan od engleskih klasika.
“Sjećam se da je Dodie odbijala prevođenje knjiga na kineski jezik, jer je saznala da Kinezi jedu pse. Kratko vrijeme nakon odlaska u vječnost Dodie Smith, dobili smo ponudu jednog kineskog izdavaća za prevođenje i objavu njezinih djela. Nisam znao sta činiti. Cijeli odobor za zaostavštinu je odlučio, posto se aktualno u Kini jede mnogo manje pasa, nego ranije , prihvatiti ponudu. Tako se na hiljade malih Kineza zabavljaju čitajući zabavne pseće doživljaje, poput ostale djece svijeta”.

Džana Mujadžić